Istina, na Eurokazovu saloonu žestoko sam se usprotivio praksi da ravnatelji naših kazališta taj posao mogu raditi doživotno, a istovremeno, s pravom, dekanom fakluteta možete biti samo dva puta po četiri godine – rekao nam je jučer Vjeran Zuppa.
Poduzeća bez rizika
Zahvaljujući praksi doživotnog ravnateljstva, smatra da kazališta počinju nalikovati na poduzeća bez odgovornosti.
– Poslodavac (grad ili država) pokriva manjkavu personalnu odgovornost. Nakon duljeg ravnateljstva stvori se odnos familijarizacije ansambla i institucije. Uspostavi se simbioza, a nakraju ravnatelj postane institucija o kojoj treba brinuti, umjesto da se on brine za instituciju koju je dobio na vođenje – kaže Zuppa i tvrdi da mladi ljudi, školovani dramaturzi, nemaju pristupa vođenju teatara. Pozitivan je izuzetak Dubravka Vrgoč u Zagrebačkom kazalištu mladih koja je diplomirani dramaturg s ovlastima ravnatelja. Javna kazališta uopće ne koriste usluge svojih dramaturga, nemaju umjetničkih ravnatelja ili ne mare za njih.
– Dobro je da sam iz ITD-a otišao, iako je to bila politička odluka. Danas znam da starenjem ravnatelja stare i interesi za novosti, za modernitet. Starenjem interesa za teatar, interes prijeđe u interes za instituciju, a potom u interes za instituciju vlastite osobe – kaže Zuppa. Tvrdi kako je Akademija dramske umjetnosti do danas, u 30 godina, školovala 105 dramaturga, od kojih su 53 poznata imena, 15-ak ih se redovito pojavljuje u antologijama hrvatske drame, a istovremeno samo je jedan diplomirani dramaturg na čelu teatra. Kao primjere dobrog vođenja kazališta spomenuo je i Teatar Exit, te Kazalište Trešnju. Misli kako posao dramaturga ne bi smio biti da piše dopise svojem ravnatelju, nego da se brine o umjetničkim strategijama.
Jednokratni redatelji
– Smatram da ADU nije odgovorna za kompletnu sudbinu hrvatskoga kazališta. Naša javna kazališta uzmu darovite redatelje za jednokratnu upotrebu. Bez prava na pogrešku, ti ljudi završe na cesti – kaže Zuppa. On se zalaže za osnutak poslijediplomskog teatra u kojemu bi i glumci i redatelji tijekom tri-četiri godine stvarali na svojevrsnom mostu poslije završetka fakulteta i na početku stvaralačke karijere.
