Prvo godišnje izvješće koje je predsjednik Vlade Zoran Milanović podnio Saboru čekalo se s velikim interesom ponajviše zbog pravne neposlušnosti prema Europskoj komisiji. Premijer je javnosti drčno poručio da će i dalje biti tvrdoglav, dok je već sljedećih dana priznao da se u pravnom kokošarenju s Europskom komisijom zaigrao, ali ispriku saborski zastupnici nisu čuli.
U Milanovićevu izvještaju bilo je puno brojki. Jedna je posebno zaparala uši. Običnom provjerom prebivališta, hrvatski su birački popisi ostali bez 800.000 glasača, pa je Milanović rekao da je u izborima za Europski parlament bilo čak 800.000 birača manje!? To je još jedan dokaz vrhunskog izbornog inženjeringa koji se očito u Hrvatskoj prakticira desetljećima bez ikakvih sankcija, ali s poraznim posljedicama. No, ono što je meni zanimljivije jest činjenica da premijer Milanović u svom jednosatnom govoru uopće nije spominjao kulturu. Bilo je tu naravno, obrazovanja, znanosti, poljoprivrede, ali o kulturi (pa ni o sportu) ni riječ.
Doduše, netko bi me mogao demantirati i reći da je hrvatski premijer, kojeg gotovo nikada ne možete vidjeti na nekoj izložbi, kazališnoj predstavi, koncertu ili na predstavljanju knjige, u svom govoru spomenuo Čehova. I točno.
Milanović je čuo za Čehova, čak je i spomenuo onu čuvenu Čehovljevu pušku, tj. piščev princip po kojem, ako dramatičar u prvom činu na zid stavi pušku, onda ta puška u nekom nadolazećem činu mora opaliti… No, osim Čehova i spominjanja riječi kultura u kontekstu očuvanja hrvatskoga sela, Milanović se drugih kulturnih tema i dilema nije dotaknuo. Nije tu bilo ni riječi o hrvatskim muzejima koji su i dalje goleme investicije vrijedne i više stotina milijuna eura (vidi Vučedol – Vukovar – Ilok), nije bilo riječi o hrvatskom izdavaštvu koje od 1. siječnja plaća PDV na knjigu, ali i dalje zapošljava velik broj ljudi u osnovnoj, ali i srodnim djelatnostima. Nije se Milanović bavio ni izvedbenim umjetnostima, čija djelatnost vapi za temeljitim restauriranjem, a ne samo za kozmetičkim politikantskim izmjenama koje će u kazališni sustav unijeti totalnu pravnu nejednakost i neujednačenost.
Ne zanimaju Milanovića ni propulzivne likovne umjetnosti, ne zanima ga film kao jedna od potvrđenih kulturnih industrija, a nije se bavio ni glazbom koja je i dandanas zadržala kvalitetu opće raširenosti među ljudima svih generacija, ukusa i obrazovanja. No, Milanovića ne zanima ni arhitektura, ne zanima ga ni očuvanje javnog prostora, bilo onog koji je sebi prilagodio čovjek ili onog koji je još u svom prirodnom stanju. Naravno, nitko ne očekuje da premijer raspravlja o novoj sezoni Gavelle, o prvoj godini Krešimira Dolenčića kao intendanta Dubrovačkih ljetnih igara ili da nam objavi kada će točno biti otvoren Arheološki muzej u Vučedolu. Ali premijer je u nekoliko rečenica ipak mogao reći koji to postotak državnog budžeta sljedeće godine može očekivati kultura, koja je organizacijski još uvijek uglavnom omeđena austrougarskim paragrafima (a možda je i bolje da je tako).
Premijer je mogao odgovoriti na pitanje hoće li se konačno na kulturu gledati kao na razvojnu granu društva, iznimno blisku proizvodnji i gospodarstvu, a ne samo kao na neki tamo dobrodošli, ali ne nužni arkadijski ukras jednog društva ogrezlog u materijalizam. No, od čitave te hrvatske vojske pisaca, slikara, fotografa, filmaša, glumaca, dizajnera, arhitekata, pjevača, svirača... premijer Milanović dohvatio se baš Čehova i njegove puške. I zapravo nas upozorio da će na kraju balade netko ipak zapucati. Nadam se, s kazališnim ćorcima.
