Kada je u lipnju 2009. godine kineski predsjednik Hu Jintao doputovao u Zagreb i ponudio hrvatskoj Vladi da će uložiti milijune dolara, ovdašnje su ga vlasti hladno primile i ispratile put Slovačke i Rusije, koje je ciljano obišao na istoj turneji. Zagreb je odbio Hu Jintaa 2009. godine, baš kao i ruskog predsjednika Putina 2007. ili pak turskog predsjednika Gula 2008. godine jer je više vjerovao zapadnim ulagačima u šoping centre nego kineskom juanu, ruskom plinu i turskim investicijama u infrastrukturu. Danas bi, nadamo se, već postupili drukčije.
Moskva je bila prvi europski grad koji je posjetio prvi potpredsjednik Vlade Čačić kako bi našao novac za svoje projekte. Tri godine nakon što je Sanader nezainteresirano saslušao kineskog predsjednika, Milanović je četiri dana blokirao Zagreb jer je u gradu boravio – šef jednog kineskog parlamentarnog odbora. Okolnosti, a ne nekakva njihova pamet ili strategija, učinile su da je i hrvatska vlast shvatila da se zemlja ne može oslanjati samo na Europsku uniju, jer oni više ni sebe ne mogu izvući iz krize bez pomoći iz Azije. Prošli je mjesec tako šesnaest premijera istočnoeuropskih država došlo u Poljsku kako bi čuli što im kineski premijer ima reći i koliko je milijardi spreman uložiti u njihove zemlje. Da je Hrvatska 2009. shvatila zašto je Hu Jintao došao u Zagreb, ne bi joj se sada dogodio pad industrijske proizvodnje od gotovo deset posto, jedno od najvećih smanjenja BDP-a u Europi četvrtu godinu zaredom, 84 tisuće radnika koji nisu primili plaću i poprilično beznađe kojemu se ne vidi kraja ni konca.
Milanovićeva vlada još uvijek se, kao i njegova prethodnica Jadranka Kosor, nalazi na “putu da stigne na put izlaska iz recesije”. Ruku na srce, u pet mjeseci koliko su na vlasti nije se ni mogao dogoditi ozbiljniji pomak, ali problem je što preokreta neće biti još dugo jer je Kukuriku koalicija nepripremljena došla u Banske dvore. Nova je vlast, istina, srezala budžet i donekle uskladila potrošnju, ali za sve drugo ne znaju što bi i dure se poput male djece, kao da je problem u statistici, a ne svuda oko nas. Mogu ga sada blatiti koliko hoće, ali bivši predsjednik Stjepan Mesić jedini je hrvatski političar koji je proteklo desetljeće uporno ponavljao da nije dobro “sva jaja držati u jednoj košari” i bezuspješno pokušavao zemlju otvoriti Dalekom istoku i jugu. Hrvatska je politika, međutim, sve karte uložila na Europsku uniju i izgubila druga tradicionalna tržišta, nesvjesna činjenice da će globalizacija, kao glavni proizvod zapadnog svijeta, kad-tad doći glave istom tom zapadu.
Staroj je Europi račun stigao na naplatu kao i nama, s tom razlikom što bogate zapadne zemlje još imaju puno toga za gubiti, ali Hrvatska nema. Domaća industrijska proizvodnja niža je nego 70-ih godina prošlog stoljeća, polovica poljoprivrednog zemljišta neobrađena je, zapuštena je sva infrastruktura osim autocesta i da nema turizma, iz Hrvatske bi se bježalo glavom bez obzira, kao što se u nekoliko navrata i događalo u prošlom stoljeću. Razvijena se Europa strateški odrekla svoje industrije i prebacila je na jeftiniji istok naivno vjerujući da će ga moći beskrajno dugo kontrolirati. Djeca u Kini trebala su, valjda, stoljećima raditi za 15 dolara mjesečno da bi vlasnicima sa zapada osigurali milijarde koje im skupi zapadni radnik nije mogao priskrbiti. Izvore krize u Europskoj uniji ne treba tražiti među pohlepnim Grcima, Ircima ili Španjolcima, koje optužuju jer su trošili više nego što su stvarali, već u Velikoj Britaniji, na primjer, i okrutnom gušenju štrajka rudara 1982. godine, nakon kojega je Engleska premijerka Margareth Thatcher uništila britansku industriju, a slijedili su je svi drugi, osim donekle Njemačke. Proizvodnja se preselila na istok, i to je razlog što o Kini, Rusiji pa i Turskoj danas ovisi sudbina same Europske unije, a ne samo male zemlje kao što je Hrvatska koja se u europskim okvirima svodi na razinu “statističke greške”.
Čemu spominjanje mesića, kad je on najveći detuđmanizator, a detuđmanizacija je najveći uzrok urušavanja Hrvatske po svim segmentima