SUB. 6.9.
Bogatuni bez
svoje zasluge
Poslije dramatičnih televizijskih i novinskih vijesti i priloga
o poskupljenjima, inflaciji i o oko 700.000 ljudi koji žive u
siromaštvu, uslijedili su podaci o rastrošnosti državnih dužnosnika i
bajoslovnim plaćama menadžera u državnim i privatnim tvrtkama. Tako i
treba. Jer, rastrošnost i bogatstvo nemaju smisla ako im u blizini nije
neimaština, ako ih ta neimaština ne gleda sa zavišću i ako oni nju ne
gledaju s bahatošću i prezirom. Veleposlanik u SAD-u Jurica,
direktori Dragičević, Vojković, Kobak... u Ini, Croatia osiguranju,
HŽ-u..., Mudrinić, Luković, Prka... u T-comu, Privrednoj i Zagrebačkoj
banci – od kojih su jedni plaćenici države, a drugi plaćenici stranih
vlasnika koji se baš nimalo nisu oznojili prigrabivši hrvatska
bogatstva, nisu nikakvi poslovni umovi koji pridonose hrvatskom
gospodarstvu, zapošljavanju i boljitku stanovništva. Oni su ili izbor
politike (Jurica, Vojković, Dragičević, Kobak...) ili poslušni
izvršitelji nauma stranih profitera (Mudrinić, Luković, Prka...) koji
rade na štetu hrvatskih interesa. Tako se zapravo domaći politički
kadar i strani porobljivač ujedinjuju u golemom novcu koji uzimaju
hrvatskim građanima.
NED. 7.9.
Dino u
smrtonosnom ritmu
Relativno mlad, u 45. godini, umro je Dino Dvornik,
utjelovljenje dijela generacije i estetike kojoj je život bio izazov
smrti i obratno. Ako se dobro sjećam, Kundera u jednom romanu o ritmu
rocka piše kao o ritmu smrti suprotstavljajući mu “ozbiljnu glazbu”
koja svojom unutarnjom raznolikošću slavi život. U svom smrtonosnom
ritmu Dino Dvornik bio je dosljedan. U seriji RTL-a “Dvornikovi”
vidjeli smo kako funkcionira tročlana obitelj – otac, majka i kći – u
kojoj se zapravo ne zna tko je otac, tko majka, a tko dijete, pa sve
troje može biti u sve tri uloge. I u koju se uselio najvulgarniji jezik
ulice. Taj nedostatak autoriteta, prirodnog rasporeda i prirodne
hijerarhije prikazivan je kao poželjan i primjeran stil obiteljskoga
života. No na vrata na koja iziđe autoritet uđe porok, pa će jedne
novine na prvoj stranici objaviti golemi naslov “Smrt zbog droge”.
Možda Dino Dvornik nije umro tako mlad samo zbog osobnog izbora jednoga
životnoga stila nego i zato što se takvoj destrukciji u javnosti i
promidžbi vladajućih liberalnih kriterija na sve strane ide naruku. I
možda je upravo iz osjećaja krivnje prema tom čovjeku oproštaj s njim
pretvoren u perverzno slavlje!
PON 8.9.
Strah od krcate
Arene
“Ljubavlju ćemo pobijediti komunizam u Istri”, uzviknuo je
Thompson na koncertu u Križevcima i najavio svoj dolazak u pulsku
Arenu. Na to mu je prvi pulski esdepeovac i predsjednik Gradskog vijeća
Denis Martinčić uzvratio da u Puli nastupiti neće dok je SDP na vlasti.
Ali se Martinčić pri tome poslužio zloglasnom diskvalifikacijom iz
najokrutnijih komunističkih režima te rekao da se Thompsonovom
prijetnjom kako će “ubijati ljubavlju” trebaju “pozabaviti ljudi iz
struke, dakle psihijatri, koji pomažu u takvim slučajevima”. Koliko se
ta izjava uklapa u predodžbu o pitomoj, blagoj, plahoj i dobroćudnoj
naravi Istrana, dakle i glasača koji su SDP i Martinčića doveli na
vlast u Puli!? I zašto kraj takvih Istrana odlučna zabrana Thompsonova
gostovanja u Areni, koja bi ionako na njegovu koncertu, ako je
vjerovati Martinčiću, bila prazna, jer tko bi došao slušati pjevanje
čovjeka koji je psihijatrijski slučaj? Bit će da je ipak obratno, te da
se Martinčić boji krcate Arene, pa mu i jest potrebna tako ekstremno
vrijeđanje Thompsona. Tako je drug Martinčić legitimni nasljednik
svojih komunističkih prethodnika kojima je cijeli narod bio –
psihijatrijski slučaj.
UTO 9.9.
Vođa u životu i
smrti
Vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-il mrtav je već pet godina, a u
javnosti se pojavljuju njegovi dvojnici, glumci – tvrdi jedan japanski
analitičar. Vojna hunta koja vlada zemljom još se nije odlučila za
njegova nasljednika. Zašto je zapravo nevažno je li “dragi vođa” živ
ili mrtav? Zato što u tamošnjoj politici nema ljudi, nema ličnosti,
postoji samo sustav koji nadvladava sve ljudsko. U tom sustavu nestaje
razlike između života i smrti, pa ako u toj zemlji od gladi godišnje
umre milijun ljudi, zašto bi “dragi vođa” uopće morao biti živ!? Osim
toga, “besmrtnost” je obilježje komunističkih diktatora. Josip Broz
Tito umro je prije tridesetak godina, ali, na primjer, gotovo ga tjedno
jedanput oživljava i glumi povjesničar Tvrtko Jakovina, a i Titovi se
obožavatelji koji se u prigodama okupljaju u Komrovcu ponašaju
kao da je živ. I to pokazuje koliko duh totalitarnog zla nastoji biti
jači od protoka vremena, od prirodnih zakona i od neumitne ljudske
prolaznosti. Zašto je komunistima vjera bila tako mrska? Jer je
“posvojila” pravo na vječnost koje su joj nastojali oteti.
SRI 10.9.
SDP i HDZ:
dvostranačko jednoumlje
Zanimljiva minipolemika vođena je proteklih dana. Prvo je glavni
urednik “Glasa Koncila” Ivan Miklenić u uvodniku pisao o
moralno-političkoj podobnosti, o “činjenici da su uz tu staru
stvorene i nove ideološko-političke paradigme i da mnoge skupine u
suvremenom hrvatskom društvu i dalje funkcioniraju upravo po modelu ili
kriteriju podobnosti”. Potom je u “Novom listu” objavljen tekst s
reakcijama na Miklenićev uvodnik u kojem su se, kako piše novinar,
“HDZ-ovac Andrija Hebrang i Marija Lugarić iz SDP-a složili da je
uvodničar 'Glasa Koncila’ – nerelevantan”. Lugarićka ga napada premda
ga nije ni čitala, a ističući da ga zanimaju samo stavovi Hrvatske
biskupske konferencije, Hebrang bahato kaže kako “to što piše Miklenić
uopće nije važno”. Odgovarajući im u današnjem “Glasu Koncila”,
Miklenić se pita kakav je to odnos prema istini ako je važno samo to
tko je izriče, i ako se krivotvori ono što nije ni čitano. Ovo nije
prvi put da se u napadu na Crkvu ujedinjuju dvije lijeve stranke, SDP i
HDZ, pa ipak i Mikleniću i Crkvi nedostaje hrabrosti da u Hrvastkoj
prepoznaju neku vrstu lijevog jednoumlja, koje se od komunističkog
razlikuje po tome što je – dvostranačko.
ČET 11.9.
Nemojte se
praviti Englezi!
Teško je i nabrojiti koliko nam je europskih predsjednika,
premijera i drugih dužnosnika proteklog tjedna odrezalo i na tanjurić
nam stavilo komadić torte, to jest izrazilo potporu ulasku Hrvatske u
Europsku uniju. Ali dobili smo i jedno neobično priznanje bivšeg
povjerenika EU za proširenje Gu00FCntera Verheugena, za čijeg je
mandata u Uniju ušlo 12 država. Po njemu, Hrvatska nije primljena zbog
čudnih sumnji da štiti i krije generala Gotovinu. “Hrvatska bi”, kaže
Vergheugen, “već bila članica EU da nas jedna tajna služba jedne države
EU nije sve izludjela tim pričama.” Nije li to služba iste zemlje koja
je napravila scenarij za Ahmiće, zbog kojeg se i sudi mnogim hrvatskim
generalima, koja je htjela spriječiti Oluju, i koja – unatoč tome –
danas diktira postupcima hrvatskog državnoga vrha!? Znate li o službi
koje je zemlje riječ? Ne znate!? Ma dajte – nemojte se praviti Englezi!
PET 12.9.
Slavonski i
dalmatinski cement
Ostavimo po strani je li pošteno što se Mesić u jednom tjedniku
izjašnjava o sedam mogućih kandidata za predsjednika države, neke
izrazito favorizirajući, nekima nalazeći određene mane, a neke posve
isključujući. Ali teško je ne primijetiti koliko sam Mesić ima ili nema
ono što u drugima vidi ili ne vidi. Tako, recimo, za Hebranga kaže da i
danas ratuje s “baukom komunizma”, ali ne kaže nije li to ratovanje
prijeko potrebno sve dok su na vlasti Mesić i slični mu političari.
Primorac ne bi mogao “homogenizirati hrvatsko biračko tijelo”, no manje
od četvrtine toga biračkog tijela imao je Mesić u prvom krugu proteklih
predsjedničkih izbora. Mimica “nema dovoljno strasti za politiku”, pa
ne bi, kao Mesić, svoje medijske protivnike mogao zvati “seronjama”,
“smećem” i “ustašoidima”. M. Tuđman je previše “ideološki orijentiran”,
za razliku od Mesića koji se već osam godina svakodnevno obračunava s
ideološkim protivnicima. Idealan mu je jedino kralj afera Nadan
Vidošević koji “razumije gospodarsku situaciju” pa bi mogao nastaviti
Mesićeva čuda u ekonomiji. A obojica u tome imaju zahvalna i istovjetna
početna iskustva – jedan sa slavonskim, a drugi s dalmatinskim cementom.
TJEDNA INVENTURA
