Slavko Linić u jednom je u pravu. Porezi se plaćati moraju. Osim što je raširena porezna evazija tlo na kojem raste društvena i tržišna nejednakost, svaku kunu nenaplaćenog poreza hrvatski građani u konačnici su platili s otprilike kunu i desetak lipa stranog zaduženja. A takve nenaplaćene porezne kune tijekom proteklog desetljeća zbrajale su se u milijardama. Utoliko, ministar financija zaslužuje podršku u ratu koji je – već u nekoliko navrata – objavio utajivačima poreza. Ipak, dok Linić podiže već i treći stup srama na kojem će javnom preziru izvrgnuti neuredne platiše, valja se zapitati postoji li stup na kojem će osvanuti imena onih odgovornih za činjenicu da država već godinama troši više nego što zarađuje. Jer, iz perspektive zdravlja državnih financija, prekomjerna potrošnja jednako je maligna bolest kao i porezna utaja. I jedno i drugo u konačnici se plaća zaduživanjem, ali očito jednako i ne tretira. Na istoj sjednici Vlade na kojoj su prihvaćene zakonske promjene nužne za javno objavljivanje podataka tvrtki i direktora koji radnicima ne isplaćuju plaće, donesena je odluka o isplati dodatnih 1,5 milijuna kuna za neplanirane troškove proslave ulaska Hrvatske u EU. Veliki meštar te ceremonije – predstojnik premijerova ureda Tomislav Saucha – na raspolaganju je imao nešto više od pet milijuna kuna, no planirani budžet uspio je prebaciti za 33 posto. Ili je potrošio više nego što je trebao ili u startu nije dobro planirao. Trošak će biti plaćen iz proračuna, pa je logično pitanje koja je – iz perspektive državnih financija – uopće razlika između Sauche i nekog poduzetnika koji je utajio 1,5 milijuna kuna poreza? Ipak, koliko je poznato, najbližem premijerovu suradniku zasad ne prijeti da završi na nekom od brojnih Linićevih stupova srama. Zašto i bi? Linićeva beskompromisna borba za stabilnost javnih financija i dosad je sezala tek do ulaznih vrata u Banske dvore. U prvoj godini mandata Kukuriku vlade sva ministarstva – osim Ministarstva obrane – prekoračila su zadane proračunske smjernice. Linić je neko vrijeme prijetio, puhao i pjenio se, a onda odustao i proračunske rupe nastale nesposobnošću ministara da se drže svojih zadanih budžeta počeo puniti cijedeći stežući porezni remen oko vrata građana i poduzetnika. Shvativši da kolegama u Vladi zapravo ne može ništa, u maniri srednjoškolskog nasilnika okomio se na slabije od sebe, poslavši armiju poreznih inspektora da diljem obale zatvaraju dućane i ugostiteljske objekte zbog nekoliko desetaka kuna viška u blagajni. Nažalost, trenutačno ne postoji inspekcija koja bi Sauchi naložila da obrazloži zašto je za organizaciju proslave 1. srpnja 10 tisuća kuna potrošio na najam opreme za grijanje (!?). Za opravdanost tog troška svoju ruku na sjednici Vlade digao je i Linić, a da bi sličnih “izvanrednih, ali opravdanih” troškova moglo biti i u budućnosti svjedoči i prijedlog izmjena Zakona o fiskalnoj odgovornosti koji je Ministarstvo financija stavilo u javnu raspravu. Pomalo misteriozno, iz njega je nestao nekadašnji članak o tome da su Vladini dužnosnici, u slučaju da prekrše odobrene razmjere potrošnje, dužni staviti mandat na raspolaganje. Umjesto toga, uvedene su drakonske novčane kazne za neodgovorne dužnosnike drugog i trećeg ešalona, čelnike javnih institucija, poduzeća i agencija. Zakon o fiskalnoj odgovornosti tako je postao zakon o transferu odgovornosti, a suština Vladine politike je jasna. Obveza građana je da plaćaju, pravo političara da troše. Bez iznimke, ograde i dodatnih pitanja. Pod motom “ideje moje, benzin vaš” i krinkom borbe za javne financije, Slavko Linić građanima tako prodaje rogove i kopita. Nije prvi koji to čini, ali je prvi koji pritom traži da se plati – odmah.
