Tko god je bio naivan i vjerovao tvrdnjama da Lex Perković nema nikakve veze s Josipom Perkovićem, da promjene tog zakona tri dana uoči ulaska Hrvatske u EU nisu zaštitile tog bivšeg obavještajca od uhićenja i izručenja Njemačkoj, ima još nekoliko sati ili nekoliko dana da uživa u toj naivnosti.
Možda ne treba kriviti naivce jer takva su tumačenja – da Lex Perković ne treba uopće zvati tim imenom jer taj zakon nikako ne utječe na Perkovićev slučaj – stizala i iz usta članova Vlade i Sabora, kao i iz pera ponekih komentatora. Lex Perković 1, a brojka 1 označava one izmjene zakona o europskom uhidbenom nalogu koje su prihvaćene 28. lipnja, izravno je zaštitio Josipa Perkovića uvođenjem vremenskog ograničenja prema kojem se uhidbeni nalozi ne primjenjuju ako se odnose na zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. godine.
Lex Perković 1 još je neizravno zaštitio Perkovića odredbom da zastara kaznenog djela po domaćem pravu postaje obvezan razlog na temelju kojeg hrvatski sudac mora odbiti izručenje, dok je u prijašnjem zakonu pisalo da sudac može (dakle, i ne mora) odbiti izručenje zbog zastare.Lex Perković 2, koji stupa na snagu 1. siječnja 2014. i koji je vladajuća koalicija jesenas bila prisiljena prihvatiti nakon pokrenutih sankcija iz Bruxellesa, ukida vremensko ograničenje koje je štitilo Perkovića od uhićenja, ali ostavlja drugi “osigurač” koji ga može i ne mora (o tome odlučuje hrvatski sud, ne političari i ne novinari) spasiti od izručenja.
No, već kad se ukloni ograničenje jasno će se pokazati je li Lex 1 štitio Josipa Perkovića ili nije. Jasno će se pokazati da jest. Jer policija mora uhititi Perkovića i izvesti ga pred sud, koji zatim odlučuje o (ne)izručenju. Tvrdnje da Lex Perković ni na koji način ne štiti Perkovića bile su točne samo ako smatramo da je čovjeku svejedno šeta li slobodno ulicama ili biva sprovede na sud s lisicama na rukama. Naravno da nije svejedno. Svi koji su tvrdili da Lex 1 nije štitio Josipa Perkovića vrijeđali su inteligenciju građana.
Od početka je bilo jasno da Hrvatska nije imala pravo uvesti vremensko ograničenje u primjeni EUN-a jednostavno zato što u europskom propisu piše da su ograničenje mogle iskoristiti samo države koje su bile u EU 2002., onda kad se propis pisao i donosio.Ova kolumna na to je upozoravala još od 24. lipnja, kad je na ovom mjestu Lex Perković opisan kao dosad najnepripremljeniji zakon koji je stigao u Sabor. Ubrzo se pokazao i kao vjerojatno najsramotniji hrvatski zakon u 21. stoljeću.
Dobro je da je otišao u povijest. Sad kad je svima jasno da smo uvođenjem vremenskog ograničenja izravno štitili Perkovića grubo kršeći bitan europski propis, ostaju dva neodgovorena pitanja koja se i dalje često čuju u javnim raspravama.Prvo, zbog čega je Bruxelles natjerao Hrvatsku da obriše vremensko ograničenje, ali ne i odredbu po kojoj je zastara obligatoran razlog odbijanja izručenja? Zato što Okvirna odluka Vijeća EU o EUN-u izrijekom zabranjuje vremensko ograničenje ijednoj državi koja nije bila članica EU 2002., ali nigdje izrijekom ne zabranjuje državama da tretiraju zastaru kao obligatoran razlog za neizručenje.
Hrvatska ovim drugim postupkom (zastarom) ne krši nijedan članak Okvirne odluke kao što je kršila ovim prvim (vremenskim ograničenjem). Drugo pitanje glasi otprilike ovako: zašto bismo strancima izručivali Perkovića kad nijedna zemlja ne izručuje tako visoke čuvare državnih tajni? To je legitimno pitanje. Ali problem s tim pitanjem jest što je zastarjelo. Rok za razmatranje tog pitanja davno je prošao. Jedan način da se tiho izbjegne Perkovićevo izručenje bio je da se u ranoj fazi njemačke istrage i u Hrvatskoj povede ozbiljan postupak zbog istog zločina, ubojstva Stjepana Đurekovića. Ne sada, kad je prekasno i kad je Perkovićeva potjernica potencirana do razine međunarodne politike.
Drugi način da se bez puno buke izbjegne izručenje bio je da se nalog izdan na Perkovićevo ime prepusti na odlučivanje hrvatskom sucu koji je i po starom zakonu mogao odlučiti da ga ne izruči Njemačkoj. Dakle, bez promjene zakona, bez donošenja Lex Perković koji je jednostavno vrištao riječima skandal i prijevara. Iako nikad nije legitimno štititi osumnjičene nalogodavce ubojstva, legitimno je da neka država želi zaštititi od stranih istražitelja svoga dužnosnika koji zna mnoge tajne. Ali ne štiti ga se tako da cijela Europa zapamti njegovo ime kao sinonim za pokušaj državne prijevare i očitog izigravanja europskih propisa.
Eto, sada i novinari pisu o najsramotnijem zakonu i vrijedjanju inteligencije gradjana. A koliko su bas u ovim novinama ljudi bili banirani zbog takvih komentara.