Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Ova Tolstojeva rečenica kojom započinje roman “Ana Karenjina” svakako je jedna od najcitiranijjh, najizlizanijih, prokušanih i rijetko dovođenih u pitanje, rečenica. Jedna od onih koje u sebi nose jednostavnost i tip uvida za koji nam se čini da ga je teško uhvatiti i sažeti.
Ponekad, kada se to dogodi u jednoj tako antologijskoj rečenici, ona ima i tu vrijednost da se čini kako je lako razumljiva svakome, pa i onome tko se od prve rečenice “Ane Karenjine” nije maknuo dalje. Uostalom, toliko drame i zapleta, toliko stranica, a čovjek je sve na početku lijepo sažeo, ili upropastio, kako hoćete, tom prvom rečenicom.
Mjesec s Frljićevom obitelji
U pokrajnjoj, malenoj dvorani &TD-a, u koju stane četrdesetak gledatelja koji sjede na stolicama poredanima uza zid, u sredini za obiteljskim stolom s četiri stolice, na kojem je uvijek isti meni – juha s noklicama, bečke šnicle, pečeni pomfrit i zelena salata – odigrava se obiteljska drama redatelja Olivera Frljića.
Prošle godine predstava “Mrzim istinu” pokupila je sedam nominacija na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, u trajanju od samo sat vremena, bez velike frke s kazališnim rekvizitima, bez uzdignute pozornice, od početka do kraja nabijena katarzama vjerojatno za svakog čovjeka koji je jednom imao djetinjstvo, mamu, tatu, sestru ili brata, strica s ljubavnicom te želju da u svojoj obitelji bude voljen i prihvaćen, a istodobno i onu da se od te obitelji otrgne, odbaci sve njeno i dokaže kao pojedinac.
Baš ta izlizana Tolstojeva rečenica prošla mi je kroz glavu kad su se svjetla ugasila. Ali ne kao potvrda tog pravila, nego me je baš nešto zažuljala u suprotnom smjeru. Što je tako čarobno u toj predstavi, i zašto u gotovo svima izaziva suze, smijeh, i one intimne potrese koje u mraku nastojimo skriti od nepoznatog gledatelja na sjedalu do nas. Možda upravo genijalan Frljićev način na koji nam je pokazao da su sve nesretne obitelji slične i da baš zato svi tu nesreću možemo tako dobro razumjeti jer živi u nama, i što je više pokušavamo skriti i zatrti, dugovječnija je i formativnija za nas od bilo koje obiteljske sreće. Pritom, redatelj se služi još jednim maestralnim trikom kojim nas bezuvjetno dobiva.
Likovi u predstavi nose imena njegovih roditelja, njegove sestre i njegovo vlastito. Izlažući tako sebe, nama otvara prostor u kojem se možemo osjećati ugodnije u vlastitoj koži. Na jednoj razini i sami se glumci poigravaju tom idejom pritiska da igraju stvarne ljude koje tekst nije nimalo štedio.
Pružen nam je uvid i u činjenicu da je kazališni ansambl s Frljićevom obitelji proveo mjesec dana u Americi dok se pripremao za predstavu pa povremeno u tekstu probijaju i replike “stvarnih” roditelja i sestre, koji su zgroženi načinom na koji se izlaže njihova intima uvjeravajući redatelja Frljića, podastirući mu obiteljske fotografije (koje kruže među gledateljima) na kojima se jasno vidi kako je dječak Oliver bio nasmijan i sretan, da nikad nije bio gladan i da mu ništa nije falilo, i da su dječja sjećanja kriva, pretjerana i neistinita.
Kad netko sebe ogoli na taj način, dobivamo privid da nije riječ o nama, i još ponešto od perverznog užitka zavirivanja u tuđu intimu, a da naš ulog u tom odnosu nije ni približan. Ali upravo u toj bezbolnoj prijevari leži jedna od kvaliteta ove predstave, tako jednostavnog i na neki način svima “poznatog” teksta, tako laka mogućnost da likove pustimo u sebe. Redatelj se čitavo vrijeme poigrava nejasnom granicom između likova, glumaca, njegovih roditelja, naših roditelja, njihovih replika, naših potisnutih rečenica koje u nama kao odjeci prošlosti ponekad odzvanjaju u mraku.
“Donesi prut, začepi već jednom, šta ti znaš, ja sam te rodila ja ću te i ubiti, koga voliš više, je l’ ti nekad nešto falilo, lažeš, lažeš, lažeš...” i još gomila sabijenog tkiva od kojeg se sastoji obiteljski život. Svima poznata nemogućnost da se s najbližima priča o bitnom, o onome što boli, o krivim odlukama, o povredama koje si nanosimo, jer uvijek postoji datum i mjesto kad se kuća počela graditi, kao jedno od uporišta priče koju ćemo izabrati pričati o sebi i svojima, po stoti put, bježeći u sigurnost banalnog od onoga što leži u mraku pod pokrivačem i boli.
I tako nas vodi kroz jednu obiteljsku priču, od pojedinačnog k općem, od originalne nesreće k univerzalnoj, preko šesnaestogodišnjeg talentiranog dječaka koji bježi od kuće, da bi nam kroz nju ispričao toliko bitnih stvari o nama samima, pa onda još i šire, o društvu, o patrijarhalnom naslijeđu koje se kao prut koji dječak bira za svoje batine, tanka i savitljiva ne može slomiti ma koliko udarali po njegovim leđima.
O predratnom vremenu u Bosni i miješanom braku u četveročlanoj obitelji koju zatiče popis stanovništva, a ona se rasipa na Hrvata, Jugoslavenku i djecu Bosance, kroz crni humor koji na savršenim mjestima olabavljuje tešku dramu, o ljubavi, o varavosti sjećanja, nježnoj sceni iz davne prošlosti majke i oca, njihovu početku koji je kraj predstave, divno odglumljenoj do najnezamjetnijeg pogleda, o proplamsaju ljubavi koja, čak i u mrvicama, iskupljuje obiteljski život i ipak nas ne ostavlja gorke.
Čvrsto bismo zagrlili glumce
I pisalo se o ovoj predstavi, ne mogu reći da nije, reklo se da je sjajna, da rašomonski analizira trenutke obiteljske povijesti kroz upoznavanje budućih roditelja, neželjenu trudnoću, smrt djeteta, preljube i nasilje, i sve one bitne i kazališne stvari, ali ne znam je li se dovoljno naglasilo nešto drugo.
Redateljeva vještina i spretno podmetanje gledateljima, dok većina priča i piše o “njemu” i “njegovima”, malo tko se zapita zašto nam je to sve to tako blisko, zašto nakon što predstava završi sporo oblačimo kapute dok stojimo na istoj ravnini s glumcima, dok ih bojažljivo gledamo ispod oka, a zapravo bismo se još samo malo zadržali među njima i u toj obiteljskoj atmosferi najintimnijih osjećaja, zagrlili ih čvrsto.
