NED 23. 1.
Petar Guberina je u svladavanju jezika i govora nemoguće učinio mogućim
Umro je jezikoslovac Petar Guberina, u 92. godini. Zbog dugog i bogatog života, različitim je naraštajima ostao u različitim uspomenama. Sjećamo se izdanja - Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940. - do kojeg se teško dolazilo, a služilo je kao praktična i zabranjena informacija u vrijeme kad su dva jezika bila “jedan”. Svjetsku je slavu Guberina stekao kao autor verbotonalne metode u ispitivanju sluha i rehabilitaciji gluhonijemih. Zacijelo je najpotresnije djelo i možda jedno od najboljih dramskih uradaka u stvaralaštvu na hrvatskim elektroničkim medijima dokumentarna radijska drama “Imam bebu koja govori”, za koju je Radio Zagreb dobio svjetsku nagradu “Ondas”. Snimljena je u rehabilitacijskom centru SUVAG, koji je vodio Guberina, a u vrhunskoj dramaturgiji i tehnici sat vas vremena drži bez daha napor gluhonijeme djece da sroče prve slogove, riječi, rečenice... Govor valjda ima još svetu vrijednost samo u tim nastojanjima da se svlada njegova elementarnost koju je netragom izgubio u svijetu u kojem služi uglavnom kao
obmana i laž. Bit će da je zato i Guberinina smrt “zaslužila” marginalno mjesto u HTV-ovu Dnevniku!

PON 24. 1.
Niko Kranjčar: Kakvi su Pantovčak i Markov trg, takav je i Maksimir
HTV, “Otvoreno”, voditeljica Hloverka, rasprava o prelasku Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk, u kojoj i sam sudjelujem. Pripremajući se za emisiju, pokušavam dokučiti otkud tako velik interes svih novina, i to s velikim naslovima na prvim stranicama, za prijelaz jednog još nedokazanog i neafirmiranog igrača iz kluba u klub. Možda i nije toliki samo zbog velikog rivalstva dvaju klubova, dvaju gradova, hravtskog sjevera i juga... Možda je, uza sve to, zanimanje tako veliko ponajviše zbog spriječenosti jednog talenta, jedne mogućnosti, u kojoj je javnost nagonski prepoznala spriječenost cijele zemlje da “igra”, da bude “playmaker”, da postiže rezultate. Možda je jalova uprava Dinama kopija političke uprave Hrvatske, koja godinama ne omogućuje “igru” hrvatskom poduzetništvu, gospodarstvu, stručnjacima, nezaposlenima... Teško mi je povjerovati da nije i to posrijedi, jer, koliko god nogomet bio popularan i koliko god je taj slučaj oživio ali i zanijekao opreke Dinamo - Hajduk, Zagreb - Split, sjever - jug, ograničeni dometi tih senzacionalističkih rezervi i rezervoara nisu dovoljni da preplave cijelu zemlju. Mješavina nevinosti, smetenosti, ogorčenja i nade na licu mladog Kranjčara simboličan su izraz lica Hrvatske koja čeka svoju šansu koju politika guši kao što su Kranjčarove mogućnosti bile gušene u Dinamu! Kakvi su Pantovčak i Markov trg, takav je i Maksimir.

UTO 25. 1.
Zašto je mrtvi Čitlučanin glasovao za Stipu Mesića, a ne za Jadranku Kosor
Svašta li mi novinari moramo zabilježiti! Predsjedničke sam izbore već bio zaboravio, kadli me danas nazva čovjek iz Čitluka u Hercegovini i pita jesam li pročitao onaj Mesićev vic što ga je Predsjednik na dan izbora ispričao u zagrebačkom kafiću “Charlie”, a prenio jedan tjednik. Dakle, evo Mesićeva vica:
“Jeste li čuli onaj o čovjeku koji sjedi na biračkom mjestu u Čitluku? Sjedi on tako cijeli dan i na kraju mu priđe čovjek i pita ga što radi tu cijeli dan.
- Čekam oca da dođe na glasovanje. Umro je prije dvije godine pa bih ga želio vidjeti”.
Neznanac koji me nazvao iz Čitluka tvrdi da nije riječ o vicu nego o stvarnom događaju koji je sam vidio. Dakle, mrtvac iz Mesićeva vica je oko 18.30 sati doista došao na glasovanje, odmah su mu prišli promatrači iz GONG-a i pitali ga:
- Hoćete li glasovati za Jadranku Kosor?
- Ne! Glasovat ću za Stipu Mesića!
- Zašto za Mesića?
- On mi je puno bliži!
Eto, zamolio me brižni Čitlučanin da radi što potpunije istine o spornom glasovanju objavim ovu neobičnu zgodu, što činim i iz profesionalnog obzira prema Mesićevoj nedovoljnoj obaviještenosti o izbornom danu u Hercegovini.

SRI 26. 1.
Svojom sličnošću sa Zagrepčanima Bandić iritira one koji je ne mogu  postići
Mislim da sam, davno, prvi uporabio riječ “bandićizam”, skovanu prema prezimenu zagrebačkog dogradonačelnika Milana Bandića. Učinio sam to nakon što je Bandić u Splitu osuo paljbu po povlaštenom, centralističkom Zagrebu. Vidim da tu riječ, nakon Bandićeva zauzimanja za legalizaciju tisuća bespravno sagrađenih kuća u Zagrebu, rabe (i) splitski novinari. No “bandićizam” se u međuvremenu prometnuo u rijetko, a možda u hrvatskoj politici jedino utjelovljenje narodnog političara. Zagreb je najveći hrvatski grad, nepojmljivo zamršeni društveno-urbani milje, u kojem imati potporu samo nekoliko posto građana znači puno. Jer, potpora se u njemu ne dobiva apstraktnim, revolucionarnim, rodoljubnim, “crnim” ili “crvenim” zanosima nego nekim opipljivim učincima i nakanama. Imati pak potporu od nekoliko desetaka postotaka, koliku u Zagrebu ima Bandić, može samo netko koga grad doživljava kao dokazano jamstvo svog funkcioniranja u mnoštvu zamršenih interesa, u rasponu od krajnjeg elitizma do siromaštva pred kojim taj političar bar ne zatvara oči. Stoga mi se čini da se “populista” Bandića, kojeg “svuda u Zagrebu ima”, napada i iz navike na političare kojih nigdje nema. Osim u posvećenoj izolaciji koja ima mnogostoljetnu tradiciju. Je li moguće da toliko Zagrepčana riskira kad podupire čovjeka koji im je sličan? Ili ta sličnost najviše iritira one koji je ne mogu postići?

ČET 27.1.
“Duga mračna noć” najbolji je film o Drugom svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj
Na HTV-u se najavljuje skori početak serije Antuna Vrdoljaka “Duga mračna noć”, duža, televizijska inačica istoimenog filma. Film sam gledao, pa seriju bez rezerve preporučujem. “Duga mračna noć” osobno mi je najbolji film o Drugom svjetskom ratu i poraću u Hrvatskoj, po prikazu ljudske običnosti nastavak njegovih filmova “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”. Vidjevši u njoj “seljačku” Vrdoljakovu estetiku, ta običnost nekim kritičarima nikad nije “sjela”, ali je razgaljivala publiku. Partizanštinu kao ideju, kao antifašizam, Vrdoljak nije zanijekao ni u prijašnjim ratnim filmovima, pa ni u ovom, ali su u “Dugoj mračnoj noći” njezine brutalne posljedice razorile sve njezine ideale: jedini baštinici tih ideala ostali su njezini zločinački, najgori sudionici - dno je postalo vrh.
Vrdoljak je sada možda jedini filmski redatelj u Hrvatskoj koji je u stanju snimiti film znamenitog povijesnog pamćenja, film epohe, nacionalnu priču. Postoji li uopće nacionalna kinematografija koja nema nacionalne priče, i postoji li uopće narod bez te priče? Makar se ona događala u “dugoj mračnoj noći”.

PET 28. 1.
S lakoćom s kojom Ceca pjeva Arkan je u Hrvatskoj ubijao
Kad bi novinar neke hrvatske televizije u zatvoru u Haagu uspio napraviti talk show sa Slobodanom Miloševićem te ga televizija, nakon gromoglasnih najava, emitirala, gledanost bi bila fantastična. Bila bi zacijelo velika i da je na Novoj TV prikazan razgovor sa suprugom ubijenog ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, folk-pjevačicom Svetlanom Veličković Ražnatović. Autor toga razgovora Petar Vlahov tvrdi da je u Hrvatskoj prodano njezinih 100 tisuća piratskih nosača zvuka te će ironično: “Možda to nikoga ne zanima u Hrvatskoj i nitko ne sluša turbofolk”. No Arkanova Ceca za Hrvatsku nije tek pjevačica, koliko god bila slušana. Ona je izravno i neizravno simbol zla kojemu bi folk bio usputna izlika da trijumfira u zemlji u kojoj je ubijalo i pustošilo. Iz usputne izlike pjesma se, štoviše, promeće u krunsko opravdanje zločina. Napokon, presudno je pitanje - što je to što pjeva netko koga se povezuje s ratnim užasima? Nije li najgore upravo to što mogu zajedno nož, puška, ratna pljačka, ubijanje, smrt i - pjesma? Kako Hrvatska može podnositi svoje grobove kao svoju televizijsku zabavu, komercijaliziranje svoje žrtve u savezu s krvnikovim glasnikom? U pomami za atraktivnim gostima na televiziji ta se pitanja izostavljaju s istom lakoćom s kojom Ceca pjeva i s kojom je Arkan u Hrvatskoj ubijao.

SUB 29.1.
Trajnog sjećanja na Auschwitz može biti samo u okružju trajnih vrijednosti
Tjedan je bio u znaku obilježavanja 60. obljetnice oslobođenja koncentracijskog logora Auschwitz. I u tom povodu, a i inače kad se govori o Auschwitzu, redovito se ponavlja kako nove generacije o tom užasu malo znaju, a mnogo ljudi za njega nikad nije ni čulo. Auschwitz je teška uspomena, a najutjecajniji mediji i mitovi suvremenog svijeta promiču lakoću življenja, zabavu, zaborav svega što je prepreka trenutačnom užitku, promiče i ideje i proizvode u kojima nema ni pamćenja, ni trajnosti, ni prošlosti. U zabavu se pretvara i sam Hitler. Slovenski skijaški trener Janez Slivnik u jednom mu je intervjuu ispjevao hvlaospjev, što je izazvalo zgražanje na sve strane. No u većini tih “zgražanja” vidi se kako se jedva čekalo da netko takvo što kaže pa da se publika zabavlja, da zabava potraje koji dan i da je zamijeni neka druga zabava. Kad netko što pozitivno kaže o nekom zločincu, dopire li kroz gromoglasni medijski plasman tih riječi i osuđujuće reakcije na te riječi do naših duša i srca strava zločina, ili sve to doživljavamo kao bilo koju drugu senzaciju, bilo koji drugi proizvod suvremenosti koji publiku zabavi i nestane? Trajno sjećanje na
ljudske nesreće i patnje poput onih u Auschwitzu, u Jasenovcu ili Bleiburgu može se održati samo u okružju trajnih vrijednosti s kojima se živi.

12

AFERA DIJAGNOZA

Suprug naše poznate glumice osuđen na zatvor! Evo što mu se sve stavlja na teret

11

EVO ŠTO JOJ ZAMJERAJU

Reakcije na novi skandal Vlake Pokos pljušte sa svih strana: 'Imala si torbe i bunde od 5 tisuća eura, a sad ti je voda preskupa'

UŽIVALI KAO DA SUTRA NE POSTOJI

FOTO Polugoli partijaneri ludovali do zore! Evo kako je izgledala treća večer Ultre u Splitu

MEĐU RIJETKIMA

Hrvatski influencer koji  je nedavno kupio svoj prvi stan, otkriva bez čega ne može

Saveznik u kupovini

Samohrana mama otkrila trik koji joj štedi stotine eura godišnje

Što se događa s inkluzivnim dodatkom: Usporava li država isplate zbog štednje. Ministarstvo poručuje – novca ima