Iako sam u Medulinu primijetio nekoliko restorana koji su obećavali, isto tako sam primijetio i da 98 posto ostalih više pripada turističkoj ponudi Peščenice nego jednog jadranskog ljetovališta. Da stvar bude još gora, dio vlasnika restorana svoje kebabe i ćevape odlučio je slikati i prolazniku ih ponuditi s golemih plakata. Fuj. Zamislite ćevape u lepinji koji mame li mame...
Kako bih se ufurao u Medulin, ipak sam se odlučio za degustaciju ovih autohtonih delicija. U restoranu Koral, oko 15 sati, na stol sam dobio punjenu pljeskavicu veličine Slovenije, pomfrit, ajvar, luk, đuveč, jednu pizzu i pivo. Pojeo sam pet posto naručenog. Skoro sam umro. Konobar se gotovo izderao na mene: “Šta ne valja, je l’ pečena?” Zatim je uzeo nož i preda mnom ga zario u pljeskavicu. Ona je bila ok. On je bio u čudu. Meni je bilo loše. Sunce je pržilo, a ja sam nakon tihe molitve za hrvatski turizam otišao potražiti liječnika.
