Svaki roditelj želi zaštititi svoje dijete od tuge, razočaranja i neugodnih iskustava. Kada dijete zaplače jer nije dobilo ono što želi, najjednostavnije rješenje često je popustiti i ispuniti mu želju. Ipak, stručnjaci upozoravaju da upravo takva reakcija, ako se neprestano ponavlja, može dugoročno utjecati na način na koji dijete doživljava sebe, druge ljude i svijet oko sebe. Poznata američka psihologinja Becky Kennedy objašnjava zašto je važno dopustiti djeci da ponekad osjete frustraciju i kako im upravo takva iskustva mogu pomoći u razvoju emocionalne otpornosti.
Klinička psihologinja Becky Kennedy, poznata po svojem radu s roditeljima i kao osnivačica platforme Good Inside, nedavno je gostovala u podcastu Jeffersona Fishera, gdje je govorila o jednom od najvećih izazova suvremenog roditeljstva – kako odgojiti dijete koje neće odrastati s uvjerenjem da ima pravo dobiti sve što poželi. Njezino objašnjenje mnoge je iznenadilo jer problem nije povezala isključivo s pretjeranim ugađanjem ili nedostatkom discipline, nego s nečim mnogo dubljim – strahom od frustracije.
Prema njenim riječima, osjećaj da nam sve pripada može se razviti kada tijekom odrastanja ne naučimo kako se nositi s razočaranjem. Psihologinja objašnjava da je frustracija prirodan i neizbježan dio života. Dijete je može osjetiti kada poželi novu igračku, a roditelji je odbiju kupiti, kada mora čekati svoj red za igru ili kada zatraži mobitel, ali mu odrasli objasne da je za njega još premaleno. Takve situacije same po sebi nisu štetne. Naprotiv, one djetetu pružaju priliku da postupno razvije sposobnost suočavanja s neugodnim emocijama.
Problem nastaje kada odrasli svaki put pokušavaju ukloniti frustraciju tako što djetetu odmah daju ono što traži. Kennedy smatra da dijete tada može usvojiti obrazac prema kojem se s neugodnim osjećajima ne mora samo nositi jer će se uvijek pojaviti netko tko će ih ukloniti. S vremenom može početi očekivati da se ljudi i okolnosti neprestano prilagođavaju njegovim potrebama.
Psihologinja naglašava da roditelji najčešće ne postupaju na ovaj način zato što žele razmaziti dijete. Kada vide da je njihovo dijete uznemireno, sasvim je prirodno da ga žele utješiti i što prije zaustaviti plač. Ipak, postoji važna razlika između pružanja emocionalne podrške i uklanjanja svakog razloga zbog kojeg se dijete osjeća neugodno. Prema njezinu objašnjenju, kada roditelj neprestano popušta kako bi spriječio djetetovu frustraciju, dijete može steći dojam da je riječ o osjećaju koji nije moguće podnijeti.
Kennedy navodi primjer odrasle osobe koja burno reagira zato što nije dobila mjesto u prvoj klasi zrakoplova, iako smatra da na njega ima pravo. Prema njezinu tumačenju, problem nije samo u neispunjenoj želji, nego i u tome što osoba nije razvila dovoljno sposobnosti da prihvati situaciju u kojoj ne može dobiti ono što očekuje.
Jeste li među njima? Ljudi rođeni u ova 4 horoskopska znaka jednostavno ne znaju primiti kompliment
Kako naučiti dijete da prihvati razočaranje?
Kennedy smatra da je jedan od najvažnijih zadataka roditelja omogućiti djeci da iskuse frustraciju u situacijama koje odgovaraju njihovoj dobi i sposobnostima. To ne znači da ih treba namjerno izlagati patnji ili ignorirati njihove emocije. Naprotiv, cilj je pomoći djetetu da shvati kako razočaranje nije opasno i da ga može prevladati, čak i kada se okolnosti ne promijene onako kako bi željelo.
Slično objašnjenje za portal Upworthy dao je psihoterapeut Dipesh Patel, koji se bavi pitanjima roditeljstva. On ističe da je tolerancija na frustraciju važna jer djeci omogućuje da nauče kako se nositi s neugodnim emocijama, bez očekivanja da će ih odrasli svaki put izbaviti iz takve situacije. Patel napominje da roditelji često instinktivno reagiraju kada vide dijete u nevolji, no određene neugodne situacije mogu biti prilika za učenje. Umjesto da odmah rješavaju svaki problem, roditelji mogu pružiti podršku i ostaviti djetetu dovoljno prostora da pokuša samostalno pronaći rješenje.
Patel posebno izdvaja pristup poznat kao lighthouse parenting, odnosno roditeljstvo po principu svjetionika. Ideja je da roditelj, poput svjetionika koji upozorava brodove na opasnost, djetetu pruža sigurnost, usmjeravanje i podršku, ali mu istodobno omogućuje da samostalno istražuje svijet i suočava se s izazovima. Roditelj ne treba uklanjati svaku prepreku na djetetovu putu, nego biti prisutan kada mu je pomoć doista potrebna. Na taj način dijete postupno razvija samopouzdanje, ali i osjećaj odgovornosti za vlastite postupke.
Prema Patelovim riječima, samopoštovanje se razvija i kroz iskustvo uspješnog svladavanja teškoća. Kada dijete uspije napraviti nešto što mu je ranije predstavljalo problem, dobiva konkretan razlog da bude ponosno na sebe. Ako odrasli neprestano obavljaju takve zadatke umjesto njega, dijete može propustiti važne prilike za razvoj samostalnosti i samopouzdanja.
Školska psihologinja Farah Downs za Upworthy je objasnila da roditelji ne moraju birati između postavljanja granica i pružanja utjehe. Kao primjer navela je situaciju u kojoj dijete želi nastaviti igru, ali je došlo vrijeme da prestane. Roditelj može priznati da je dijete razočarano, ponuditi mu zagrljaj i pokazati razumijevanje, a da pritom ne odustane od odluke koju je donio. Na taj način dijete dobiva dvije važne poruke: njegovi su osjećaji prihvaćeni, ali to ne znači da će svaka njegova želja biti ispunjena.
Takav pristup u skladu je i s preporukama američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), koji naglašavaju važnost dosljednih pravila, predvidljivog ponašanja roditelja i pomaganja djeci da prepoznaju i reguliraju vlastite emocije.
Nije svako dijete koje burno reagira razmaženo
Stručnjaci ipak upozoravaju da se dječje ponašanje ne smije olako tumačiti. Farah Downs naglašava da snažna emocionalna reakcija ne znači automatski da je dijete razmaženo ili da smatra kako ima pravo na sve. Način na koji djeca doživljavaju frustraciju ovisi o brojnim čimbenicima, uključujući dob, temperament, anksioznost i individualne razvojne potrebe. Nekoj je djeci potrebno više vremena i podrške kako bi naučila nositi se s razočaranjem.
Osim toga, pojam razmaženosti ne odnosi se samo na jednu vrstu ponašanja. Dijete može imati poteškoće s dijeljenjem igračaka, uvažavanjem tuđih osjećaja ili prihvaćanjem drukčijeg mišljenja, a svaki od tih izazova zahtijeva odgovarajući pristup. Zato cilj nije naučiti dijete da prestane plakati ili potiskivati neugodne emocije. Mnogo je važnije pomoći mu da razumije vlastite osjećaje i postupno razvije sposobnost suočavanja s njima.
Glavna poruka Becky Kennedy jest da roditeljska ljubav ne podrazumijeva ispunjavanje svake djetetove želje. Iako je roditeljima teško gledati dijete koje je tužno, ljutito ili razočarano, takvi osjećaji ne moraju biti nešto od čega ga uvijek treba zaštititi. Ponekad je za djetetov razvoj važnije da čuje "ne", osjeti razočaranje i postupno otkrije da se s njime može nositi. Ključ nije u tome da dijete ostane samo sa svojim neugodnim osjećajima, nego da uz podršku odraslih koji ga vole nauči kako ih prihvatiti i prevladati.
Otvori KEKS Pay
