Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Rajkamal Kahlon

Završila bih u zatvoru, luda ili mrtva da nisam naučila kroz umjetnost kanalizirati frustracije

Foto: Joanna Pianka
1/2
28.04.2023.
u 09:05

- U svojim likovnim radovima pomiješala sam stare ilustracije jugoslavenskih narodnih nošnji Vladimira Kirina i užase dokumentirane u spisima Haaškog suda - kaže mmeričko-indijska autorica o radovima na izložbi "Viva La Transicion!" u Galeriji Nova

Otvorenjem izložbe "Viva La Transicion!", koja uključuje radove Sanje Iveković, Gala Kirna i Fokus grupe, Davida Maljkovića, Bojana Stojčića i Rajkamal Kahlon, kustosice WHW-a obilježavaju 20 godina programskog vodstva Galerije Nova u kojoj je izložba i postavljena.

Tematski njome razmatraju eroziju društvenih vrijednosti kao izravne posljedice ekonomske i političke tranzicije, i to polazeći od lokalnog konteksta s fokusom na pitanja individualnih i kolektivnih identiteta koji se razmatraju kroz prizmu gubitaka. To se odnosi na nestanak i smanjenje zajedničkih resursa, dostupnost javnog prostora, deindustrijalizaciju, gubitak radnih i reproduktivnih prava te društvenih vrijednosti koje se temelje na solidarnosti.

Pažnju posebno privlači golemi rad "Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You…" američke umjetnice Rajkamal Kahlon u kojem je na ilustracije narodnih nošnji bivše Jugoslavije dodala detalje poput krvi na odjeći ili noževa u rukama kao simbole nasilja koje su ti narodi počinili jedni nad drugima. Naslovne stranice svakog toma ilustracija Vladimira Kirina dopunila je crtežima ekshumacija masovnih grobnica i forenzičkih ispitivanja. I inače Rajkamal Kahlon, s kojom vodimo razgovor, u svojim radovima istražuje povezanost moći i vizualnih režima promatrajući narative koji se smatraju znanstvenim i objektivnim, a koji u isto vrijeme duboko utječu na formiranje kolektivne imaginacije i načina na koji vidimo i tumačimo stvari oko sebe.

Intervjue obično počinjete elementima iz svoje biografije. Dakle, što o vama moramo znati da bismo bolje razumjeli vaš rad?

Takva moja praksa motivirana je željom da pojasnim svoje podrijetlo i osobno iskustvo prije nego što ga povežem sa širim političkim, ekonomskim i kulturnim silama koje oblikuju sve naše živote, naravno, na različite načine ovisno o osobi. To odakle dolazim uvelike određuje i kako vidim svijet. Dakle, rođena sam u Americi sredinom 70-ih godina u obitelji imigranata, pandžabskih sikha. Moji roditelji radili su u posljednjim sindikalnim tvornicama u Kaliforniji. Imam američku putovnicu, ali zbog podrijetla oduvijek sam se identificirala s autsajderima. Živim i radim u Berlinu.

Što trebamo znati o vašem djelu "Draga Jugoslavijo, sa žaljenjem vas moram obavijestiti..." koje je izloženo u Zagrebu?

To je projekt izvorno rađen 2018. godine za Industrijski bijenale u Labinu na koji me pozvao kolektiv WHW s kojim surađujem već deset godina. Ideja je bila da napravim rad povezan s arhivom SENSE – Centrom za tranzicijsku pravdu u Puli. Riječ je, dakle, o arhivu koji dokumentira suđenja koja su se odvijala u sklopu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Dok sam kod raznih lokalnih i međunarodnih aktera istraživala kako bih bolje razumjela što se to događalo tijekom ratova na ovim područjima, od svih arhivskih materijala prvo sam se usredotočila na izvješća o ekshumaciji masovnih grobnica. Šokiralo me kako su s jedne strane ti dokumenti bili važni u prikazu broja žrtava i vrsta smrti koje su se dogodile, ali i kako je njima izbrisano nešto temeljno kada je riječ o tuzi, bijesu i nasilju koji su ostali prikriveni ispod površine dokumentiranih događaja. U procesu istraživanja doslovce sam se spotakla o ilustracije hrvatskog ilustratora Vladimira Kirina. Točnije, o njegove prikaze etničkih skupina odjevenih u narodne nošnje Jugoslavije objavljene u sklopu serije od pet knjiga krajem 50-ih godina.

Odmah me privukao njegov stil, činilo se da su njegove ilustracije svojstvene načinu na koji se socijalistička Jugoslavija htjela predstaviti svijetu. Uglavnom, uspjela sam nabaviti četiri od pet njegovih knjiga kod antikvara u Njemačkoj s namjerom da u Kirinove lijepe i slikovite etno-nacionalne portrete interveniram prizorima rata koji sam istraživala u hladnim i sterilnim dokumentima SENSE-u. Potisnuto nasilje unutar jugoslavenskog društva, i onog prije i poslije rata, naprosto se izlilo u moj studio u Berlinu i na Kirinove ilustracije.

Golemi rad "Dear Yugoslavia, I Regret to Inform You…" američke umjetnice Rajkamal Kahlon u kojem je na ilustracije narodnih nošnji bivše Jugoslavije dodala detalje poput krvi na odjeći ili noževa u rukama kao simbole nasilja koje su ti narodi počinili jedni nad drugima
Foto: Rajkamal Kahlon

Poslije toga osjetila sam povezanost i s tim ljudima i s mjestima koju ne mogu objasniti. Kada sam rad prvi put pokazala u Puli, obratile su mi se dvije Bosanke da mi se zahvale što sam napravila ovaj projekt i da mi kažu koliko im je važan. Jedna od njih dotaknula mi je rame i rekla: "Nisi odavde, ali kao da jesi." Bio je to jednostavan, ali dubok trenutak prepoznavanja u kojem sam počela nekontrolirano jecati. Do tada nisam shvaćala koliko sam se osjećajno povezala s traumom koja se dogodila u ovoj regiji.

Kako i kada je započeo vaš umjetnički put?

Kad sam imala osam godina, starija sestra rekla mi je da bih mogla postati umjetnicom i iz nekog razloga sam joj povjerovala. Moji roditelji, s druge strane, koji su radili u tvornicama, htjeli su da postanem liječnica ili inženjerka i bili su prestravljeni mojim konačnim izborom. Ja sam čak uživala u tome koliko ih je moj izbor činio nervoznima, činilo mi se da u tome gotovo da ima nekakve moći. Nisam tada znala da su njihovi strahovi utemeljeni i da je umjetnost put neizvjesnosti za one koji dolaze iz radničke klase. Na neki način ništa nisam dobro znala raditi dok nisam počela podučavati. Od tada su umjetnost i podučavanje postali organizacijski principi mojeg života.

Kada ste se počeli umjetnički baviti kolonijalizmom?

Prvi put sam počela promatrati kolonijalne fotografije iz Indije kada sam završavala dodiplomski studij slikarstva, dakle oko 1996. godine. Zanimalo me kako je na tim fotografijama vlast organizirana po rasnim linijama. Štoviše, više od kolonijalizma zanimali su me prisilni oblici moći, to kako se oni očituju na tim slikama i kako one nastavljaju utjecati na naše živote? U konačnici sam se pitala kome je dopušteno biti čovjekom, a tko je isključen? To je u srži svih kasnijih mojih raznih projekata. Taj isti proces dehumanizacije po kojem se neki smatraju ljudskijima od drugih omogućio je i ljestvicu nasilja koja se dogodila u ratovima u Jugoslaviji. Razumijevanje međusobne povezanosti kolonijalnog nasilja, fašističkog nasilja i patrijarhalnog nasilja temeljno je za shvaćanje povijesti, ali i naše sadašnjosti i prisutnost stalne krize. Danas su migranti zarobljeni na europskim i američkim granicama dio zona isključenja i mete istrebljenja. I Hrvatska je, uz veliku dozu brutalnosti, uključena u obranu granica EU od "barbarskih hordi" koje bježe od američkog i NATO-ova bombardiranja.

- Kada sam rad prvi put pokazala u Puli, obratile su mi se dvije Bosanke da mi se zahvale što sam napravila ovaj projekt i da mi kažu koliko im je važan. Jedna od njih dotaknula mi je rame i rekla: "Nisi odavde, ali kao da jesi" - kaže Kahlon
Foto: Rajkamal Kahlon

Svoju ranu umjetničku fazu opisujete kao strategiju za preživljavanje rasizma i seksizma. Što pod tim mislite i kako se to promijenilo posljednjih godina?

Da, itekako. I vrlo sam ozbiljna kad kažem da bih završila u zatvoru, luda ili mrtva da nisam pronašla način da kroz umjetnost kanaliziram svoju frustraciju strukturalnim nejednakostima svijeta u kojem sam rođena. Umjetnost je bila temeljna za moj opstanak tijekom odrastanja u SAD-u pod intersekcijskim oblicima ugnjetavanja. Ono što je počelo kao moj osobni čin preživljavanja, transformiralo se u slikarsku praksu utemeljenu na istraživanju i usmjerenu na radikalne oblike brige o drugima. Tu konkretno mislim na zajednice koje su povijesno bile i nastavljaju biti ciljevi uništenja pod režimima algoritamskog kapitalizma i neokolonijalizma. Postoje stalni i sve veći brojevi onih koji su na marginama društva i oni su u središtu mojeg rada. Moja umjetnost se preselila iz zone osobnog preživljavanja u sveti čin iscjeljenja u zapaljenom svijetu. 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije