Dramu "Tri zime" prvo sam čitala, a zatim gledala. I bila sam odmah sigurna da je upravo to prva velika hrvatska drama 21. stoljeća, da je Tena Štivičić napisala ovovjeke "Glembajeve". I danas sam sigurna u tu prosudbu i stoga je teško shvatiti kako je moguće da se "Tri zime" danas ne nalaze na repertoaru ni jednog našeg kazališta, nakon što su praizvedene u HNK Zagreb u travnju 2016. godine. No autorica te drame, koju je prvo slavio svijet, a tek zatim Hrvatska, danas je ravnateljica Drame HNK Zagreb. Jasno je da i ne pomišlja vlastito djelo staviti na repertoar, ali zato su na potezu sva ostala kazališta. Tena Štivičić nije osoba koja živi u prošlosti, spava na lovorikama. Ona je usmjerena na budućnost, nove projekte u HNK Zagreb, ali i skorašnju premijeru svoje nove drame u Berlinu. Autorica suptilnog osjećaja za svijet oko sebe i moćnog dramskog izričaja u toj drami propituje probleme svih žena koje su se raselile iz svojih domova, iz svojih rodnih zemalja, žena s kojima dijeli životni put, ali i osjećaj neizvjesnosti, misli o povratku koji se čini sve neizvjesniji...
Još malo i putujete u Berlin, na premijeru svoje nove drame "The Scattered", na njemačkom "Die Verstreuten". Ako sam dobro shvatila najavu berlinskoga kazališta, to ste djelo napisali baš za njih. Kako je došlo do te suradnje?
Na hrvatskom je naslov drame "Raseljene", za što na engleskom, na kojem sam pisala dramu, ne postoji točna riječ, pogotovo ne u ženskom rodu, dok u njemačkom postoji. A u vezi s tom suradnjom, nažalost, nemam nikakvu atraktivnu priču koju bih vam mogla ispričati. Nazvali su me jedan dan i pitali bih li za njih pisala dramu. Naravno, pristala sam, s velikim veseljem.
Hoće li se sada s novom dramom u Njemačkoj ponoviti britanska situacija s "Tri zime"?
Pa, unaprijed to nije moguće reći. Mnogo je nepoznanica. Drame uvijek, a pogotovo prvi put, ovise o interpretaciji, o susretu s drugom kulturom, njenim i kazališnim i kulturološkim kodovima, o susretu s redateljem, s prevoditeljem, trenutkom… Za sada postoji zanimanje nekoliko kazališta s njemačkoga govornog područja i nekoliko redatelja. Ne sudjelujem u probama pa će premijera i meni biti iznenađenje.
"Raseljene" donose trenutak povratka četiri sestre u roditeljski dom jer one su raseljene po cijeloj Europi. Kao i u nekim drugim svojim dramama, i ovdje ste posegnuli za iskustvom vlastite kože. Otišli ste iz rodnoga grada i rodne zemlje, vani izgradili veliku karijeru i život. Kako je bilo otići? Koliko je osjećaja za rizik i straha trebalo svladati?
Zapravo sam izabrala tu situaciju jer je tema raseljenosti velika tema današnjice i jer su, na ovaj ili onaj način, mnogi danas u stanju limba, u svijetu koji postaje sve suroviji i nepristupačniji, u kojem se stranci, migranti sve više osjećaju izloženo i ranjivo, a rodne su im zemlje, opet na razne načine, postale strane. Dakle, nije to toliko tema povratka koliko tema, i u sadržaju, a i u formi, nekog stanja i osjećaja da smo zapeli, nekako izolirani, odsječeni, sami i neprekidno rastrzani između mikro i makroproblema i u toj rastrzanosti – paralizirani. Gdje sam pogriješila, pitanje je koje progoni likove.
Što se mojeg iskustva tiče, nije bilo tako teško otići. Mladi ljudi su neustrašivi. Osim toga, imaju ograničeno životno iskustvo, što pomaže. Teže od odlaska bilo je ne vratiti se. Jer jedan velik komad vremena od nekoliko godina nije ni približno izgledao onako kako sam zamišljala kad sam odlazila. Danas više ne bih imala snage ni hrabrosti da ponovim takvu neizvjesnost, samoću i totalnu prepuštenost samoj sebi i vlastitim sposobnostima. Ali bila sam tvrdoglava. Teško mi je odustati od stvari u koje se upustim. To mi je istodobno i vrlina i mana.
Jesu li današnjim mladim ljudima to mnogo jednostavnije odluke nego nama starijima jer čini se da su moderne tehnologije "stisnule" naš svijet i mnogo toga učinile pristupačnijim?
Nije. Mislim, ne znam, kako kome. Možda je lakše otići jer je lakše održavati kontakt s bliskim ljudima. Ja sam prve godine u Londonu telefonom razgovarala samo povremeno, i to samo s mamom i jednim prijateljem, koji, ni jedno ni drugo, nisu marili za trošak, a koji u to vrijeme nije bio zanemariv. Ali ni u jednom vremenu nije svima isto, ovisno o ekonomskoj situaciji, mreži odnosa i razlozima zbog kojih se odlazi. Generalno, rekla bih da je svima sve teže kormilariti kroz suvremeni svijet i uopće planirati budućnost.
Kako je vraćati se kući? Pretpostavljam i jako teško otkako nema vašeg oca?
Jest, dođe neko vrijeme kad se definitivno oprostiš od jednog dijela svog života, određene romantične predodžbe svoga grada koja se oslanja na doživljaj djetinjstva i nekih prvih formativnih iskustava. Smrt roditelja jedan je od tih prijelomnih trenutaka. Ali danas je Zagreb grad koji moja kći otkriva i voli. Uz nju sam obnovila neka prijateljstva, a neka nova razvila, čak i učvrstila neke obiteljske spone, dakle jedna nova faza kuće i doma odmotava se kroz njezino iskustvo i puni praznine koje nastaju gubitkom voljenih ljudi.
Motiv četiri sestre u "Raseljenima" tjera me da pitam zašto četiri, a ne tri, iako najslavnije tri sestre, one Čehovljeve, žele otići, a ne vratiti se?
Pa četiri, a ne tri, jer ne volim skladna zrcaljenja. Četiri i zato što nemam nijednu pa sam trajno opsjednuta idejom sestara. Ove su sestre žene koje su, za razliku od Čehovljevih, kao suvremene žene s određenom količinom moći odlučivanja o svom životu uspjele otići. Ali shvaćaju, kao što bi i "Tri sestre" shvatile, da je otići samo dio priče. Zapravo sam pokušala nekako uhvatiti ovaj trenutak, iako se on opire hvatanju, u kojem smo svi duboko opsjednuti vlastitim sudbinama, nekim neobičnim narcizmom koji je nuspojava ovog vremena u kojem vladamo neslućeno bogatim vokabularom o traumama koje su nas oblikovale, a da, zapravo, ne znamo što bismo s tim spoznajama. Zapeli smo u kapitalističkoj zamci u kojoj je svatko krojač svoje sreće, pa ako nisi sretna i uspješna, sama si kriva. A istovremeno među nama napreduje uljuđeni klerofašizam koji ne primjećujemo, ili ne prepoznajemo, ili smo izgubili mogućnost zajedničke, udružene akcije.
Koliko danas uopće pišete, tj. koliko imate vremena za pisanje otkako ste ravnateljica Drame HNK Zagreb?
Malo. Minimalno. Ravnati Dramom HNK posao je koji ne priznaje ni nedjelju ni praznik.
Sjećam se kakvo je veselje i uzbuđeno iščekivanje zavladalo kada je intendantica objavila da vi preuzimate Dramu središnje nacionalne kazališne kuće, ali me zanimaju vaši razlozi da pristanete na novi posao koji vas odvodi iz vašeg doma, obitelji?
Moj je život uvijek između dva doma. Svi koji odu, negdje, u nekom dijelu svoje svijesti, srca, koketiraju s povratkom pa makar se nikad i ne vratili. Možda je ovo početak povratka, privremeni povratak ili je možda iskustvo koje će potvrditi da povratka nema. Osim toga, pristala sam i jer sam, prvi put otkad sam otišla, dobila poziv. Pozvala me intendantica HNK Zagreb Iva Hraste Sočo. Dakle, zapravo sada kad razgovaramo, vraćam se i na ono što sam vam rekla o tome kako ne bih ponovila odlazak naslijepo. Odlasci/dolasci naslijepo osobito su surovi. S druge strane, pozivi su zapravo lijepi i nekako obećavajući. A i lijepo je biti u kazalištu. Baviti se pisanjem ima neke neprocjenjive prednosti, kao zanimanje, kao, da tako kažem, radno mjesto. Ravnati svojim vremenom, biti odgovorna samo za sebe, imati velik mir, govoriti samo u svoje ime, biti potpuno slobodna od ikakve hijerarhije. Ali cijena tog posla je i velika osamljenost i razmjerno mali udio vremena u samom kazališnom činu. Neki mi je dan kolegica iz jedne od stručnih službi rekla da kad je nešto u radnom danu uznemiri i uzruja, ode malo priviriti na probu jer je ta energija, to konkretno svjedočenje stvaranju nekog umjetničkog čina, razgali.
Kako uopće sada izgleda onaj tzv. običan, svakodnevni život? Kako ste uspjeli složiti životnu logistiku jer vaša je kći školarka, suprug glumac?
U dilemi sam kako da vam, i ne samo vama, odgovorim na ovo često pitanje. Naše je društvo, što je tradicionalnije i desnije, sve više opsjednuto time koliko i kako žene s odgovornim poslovima daju obitelji. Pogledajte naslovnice ženskih časopisa. Glavno postignuće za ženu je rođenje djeteta. Što je za svaku ženu velik događaj, ali za nas čitatelje krajnje prozaična pojava. Nema dosadnije nego čitati o navikama novorođenčadi. S druge strane, društvo je ustrojeno tako da je, opet, na svakoj pojedinačnoj ženi da se izbori za ravnopravnu podjelu poslova unutar kuće i da smisli kako će obraniti svoj partnerski odnos od predrasude koje društvo ima prema muškarcu koji preuzima ženske uloge. Tako da ne znam je li bolje ovaj prostor koristiti tako da inzistiramo na ravnopravnom tretmanu u kontekstu intervjua ili da pozivamo na ravnopravnu raspodjelu obiteljskih i kućanskih obaveza kao i, uopće, na redefiniranje patrijarhalne paradigme koja je postavljena tako da u poslu ganjaš vrhunske rezultate jer ti se netko drugi brine o kući i obitelji. Kad kažem obitelji, ne mislim samo na djecu. I briga o onemoćalim roditeljima uglavnom pada na žene. Naravno, govoriti o tome znači obilježiti se, pa je onda bolje reći da se sve može kad se hoće. Ali možda baš kazalište može biti mjesto izvora te teme jer je hrvatsko kazalište doista područje u kojem su žene i jake i moćne i vidljive, i kao umjetnice, autorice, redateljice, producentice, ravnateljice i intendantice.
Što vam je najvažnije postići s Dramom HNK Zagreb?
Nalazimo se u teškom, nepredvidivom, nesigurnom vremenu u kojem se sve što znamo brzo i dramatično mijenja. Mislim da je naše zaista veliko i suštinsko pitanje kazališta kao umjetnosti na koji način artikuliramo neke ideje koje, kao dio zeitgeista, mogu igrati ulogu u tome kakva nam se budućnost formira. HNK Zagreb treba biti mjesto na kojem se kazalište događa na najvišem mogućem nivou, koje mora postavljati standard izvrsnosti, i u smislu kako promišljamo repertoar i u smislu razine i kvalitete izvedbe i vještine, i to svih sudionika uključenih u proces i svih zaposlenih. Jedna od najbitnijih stvari jest otvoriti kazalište i novoj i mlađoj publici, a mislim da je povratak priči u dramskom kazalištu, što je moje trajno uvjerenje i kao autorice i kao kazališne publike, priči kao glavnom izvoru jakog emocionalnog iskustva, tu ključna komponenta.
Za ovu ste sezonu zapravo naslijedili program od svoje prethodnice, ali kakav je ideal u vašim mislima? Kakav repertoar je idealan, koliko klasika, a koliko novih naslova? Koliko domaćih, koliko stranih autora?
Naslovi koje je za ovu sezonu osmislila gospođa Delmestre meni su u mnogočemu uzbudljivi i izazovni, posebno mislim da je predstava koja slijedi ( "Zločin i kazna", čija je premijera zakazana za 21. ožujak, op. a.) pametan repertoarni potez. Ali receptura koju spominjete čini mi se staromodnim i neinspirativnim načinom razmišljanja o kazalištu. Zaostala je iz starog sustava i vremena, svakako primjerena nekoj manjoj sredini, sa samo jednom centralnom kazališnom kućom. Danas i klasike, i suvremene, i domaće i strane autore rade sva kazališta u gradu. Susret naslova, redatelja i ansambla vrlo je delikatan balans, ta je kemijska reakcija katkad silno nepredvidiva i zahtijeva zaista pažljivo promišljanje. Pronaći te idealne spojeve koji će i osjetiti i ubrzati puls publike čini mi se mnogo bitnijim. Ideal je, osim toga, kazalište koje nose glumci i umjetnici koji su u prvom planu. Publika ne dolazi gledati upravu kazališta. Glumci i umjetnici su lica drame.
Imate li namjeru naručivati nove drame? Izvoditi one ovjenčane Nagradom Marina Držića? I dolaze li vam na stol novi radovi vaših kolega?
Zajedno s dramaturškim timom čitam i domaće i strane tekstove, gledamo koliko god možemo, raspravljamo i pratimo rad mladih, ali i etabliranih autora. Već su u razvoju dva teksta u okviru dramske rezidencije, a upravo razgovaram i o narudžbi novog teksta za veliku scenu.
Svijet oko nas postaje sve nesigurnije mjesto, a hrvatska kazališta nikako da odgovore na izazove koje taj svijet donosi svakom od nas. Meni se čini da se vrte u vječnom krugu lektirnih naslova i onog za što očekuju siguran odaziv publike, bez ikakvih otkrivanja novih tema. I, što je najgore, bez rizika.
Ne volim govoriti u apsolutnim kategorijama. Općenito mi se čini da postoji pogrešna pretpostavka o tome kako se rade repertoari, što to sve uključuje, koje sve kriterije treba zadovoljiti, koliko je to kompleksan proces. Ali čini mi se da je na institucijama da prepoznaju umjetnike, a ne da otkrivaju teme. Umjetnici su ti koji detektiraju probleme. Svjedoci smo kako se otprije nekoliko dana svijet naglo, u nekoliko minuta, promijenio. Umjetnici sigurno neprekidno procesuiraju i artikuliraju reakcije na takve potrese. Ali na repertoarima kazališta to će se vidjeti tek za koju sezonu. Iako moram reći da u tom smislu kazalište reagira brže nego film. Fenomenalni "Čovjek koji nije mogao šutjeti" danas ubada u neuralgičnu točku svijeta neusporedivo bolnije nego u trenutku kad se pojavila ideja za film. Dakle, često je s najboljim umjetničkim događajima i splet nekih neočekivanih okolnosti dio alkemije.
Mnoge teme koje danas muče ljude kao (misleće) pojedince, ali i one koje su važne za naše društvo kao zajednicu u našim kazalištima nikada nisu obrađivane. Što vam se čini koje su tri najvažnije teme koje bi prve trebale doći na red?
Mislim da je zapravo riječ o jednoj jedinoj nadtemi, koju možemo svesti u trio rečenice. One glase: Ovo je svijet danas. Ovako smo do ovoga došli. Kamo idemo?
Kako ste zadovoljni napretkom "Zločina i kazne", nove predstave čija je premijera 21. ožujka?
Proces je intenzivan i ide odlično. Predstava nastaje u koautorstvu redatelja s umjetničkom ekipom i glumačkim ansamblom u kojem oni zajednički stvaraju partituru predstave i nema klasične podjele po ulogama. Veseli me da glumci fantastično reagiraju na rad s redateljem. To je Lorencijev, sad već poznat, autorski rukopis kojim nastavlja kolektivno iščitavati klasike svjetske književnosti. U predstavi glume članovi ansambla HNK: Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Kovač, Luka Dragić i dvoje studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Tea Ljubešić i Ivan Grlić kojima je ova predstava svojevrsni kazališni debi.
Što smijete otkriti od planova za sezonu 2025./26. ili da parafraziram jednoga glavnog urednika Večernjeg lista: čime ćete iznenaditi svoje gledatelje?
Sezonu ćemo početi predstavom "Budi uvijek kao zmaj", autora Espija Tomičića u režiji Olje Lozice. Tekst je to koji je pobijedio na HNK-ovu natječaju, kao i tekst Lidije Deduš "Drvene ptice", koji je upravo prije nekoliko dana praizveden u Varaždinu u koprodukciji zagrebačkog i varaždinskog HNK. Tekst "Budi uvijek kao zmaj" prati obitelj na rubu egzistencije u pokušaju da pronađe privremeni dom. Miješajući osobno i političko, isprepleće teme siromaštva, transrodnog identiteta i zajedništva u uvjetima nesigurnosti. Poseban događaj sljedeće sezone bit će otvorenje nove scene u Adžijinoj. To je zaista povijesni događaj na kazališnoj sceni u Hrvatskoj i za otvorenje planiramo jedan veliki naslov. Uz to važno je naglasiti da se ove godine obilježava 130 godina od otvorenja zgrade HNK Zagreb. Osim nove scene, već smo otvorili obnovljenu kuću Mile Dimitrijević koju je ova slavna umjetnica poklonila HNK i u kojoj smještamo gostujuće umjetnike, a pripremamo i niz programa i sadržaja kojima ćemo proslaviti jubilej. U drami će fokus sljedeće sezone biti na velikim ansambl predstavama, a napravit ćemo i zanimljivu međunarodnu koprodukciju, i to u našoj Tonskoj dvorani, koja na originalan način ispituje ideju održivosti u kazalištu kao i sudjelovanje publike u kreiranju predstave.
