Premda zbog smanjenog budžeta ove godine okljaštren na samo tri večeri, Zagrebački međunarodni festival komorni glazbe ne odstupa od svojih dobrih tradicija. Jedna od njih je i briga o vizualnom identitetu, počevši s posebnim osvjetljenjem zgrade po kojem se ovih dana u Gundulićevoj ulici već izdaleka vidi da je počeo još jedan Zagreb.kom.
Dizajnerski trio Ira Payer, Andro Giunio i Maša Poljanec vrlo su originalno oblikovali i festivalski katalog, a bajkovito je uređena i sama pozornica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Boja osvjetljenja od stavka do stavka se mijenja, a glazbenici sjede pok krošnjama pravih breza.
No, sve bi to bilo tek površno i jeftino privlačenje pažnje kada od samih početaka zaštitni znak ovog festivala ne bi bila selekcija vrhunskih umjetnika koji se okupljaju da bi pripremili i publici ponudili neponovljive interpretacije.
Gosti koje nam dovodi umjetnička ravnateljica Susanna Yoko Henkel, već sedam godina naša sugrađanka, redom su rasni svirači kakvima muziciranje u komornim sastavima predstavlja strast i osobito zadovoljstvo. To što se svake jeseni okupljaju upravo u Zagrebu, silna je korist za naš grad i njegovu glazbenu kulturu. To ne vide, ili vide a ne priznaju, samo oni koji gostujuće strance vide kao prijetnju svojim krhkim i diskutabilnim autoritetima. Dakle, oni koji bi ogradili ono što se nikada nije dalo ograđivati i ograničavati: muziku. Svijet je to i svemir za koji se vize izdaju na mjestu previsokom i prevažnom da bi se bavilo zagrebačkim akademskim i inim sinekuricama.
Ovogodišnji, šesti po redu festival počeo je u petak Beethovenovom mladenačkom Serenadom u D-duru za gudački trio. Glazbu koja je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće spadala u šlagere bečkih izletišta i perivoja. s uživanjem su i lakoćom svirali ruski violinist Boris Brovcin (dobro nam poznati virtuozni član i Raclinovog dubrovačkog društva), izraelski violist Guy Ben-Ziony i kineska violončelistica Jing Zhao. Druga točka večeri bila je već pravi raritet, štoviše, prava senzacija. Na pozornici je ostao Brovcin, a gudačku mu je podršku došla dati britanska kontrabasistica Alexandra Scott.
(Ona je već svirala u Zagrebu, i to prije dvije sezone u Lisinskom, kao član Simfonijskog orkestra Bavarskog radija na onom nezaboravnom koncertu pod ravnanjem Marissa Jansonsa, ali ovo joj je bio prvi izlazak na pozornicu HGZ-a, baš kao i talijankom fagotistu Riccardu Terzu i mađarskom kornistu Szabolcsu Zempleniju. Obojica su mladi puhači svjetske klase, baš kao i izraelsko čudo od klarinetista Chen Halevi, koji je već dolazio na Zagreb.kom.
Navedena petorka nam je demonstrirala kako mali komorni sastav može nadomjestiti čitav simfonijski orkestar, i to onaj najvećeg sastava za koji je Richard Strauss pisao partituru svog Tilla Eulenspiegela. Upravo to djelo čuli smo u komornom koncentratu koji je pripremio Franz Hasenöhrl u najboljoj tradiciji bečke škole transkribiranja, onakvog kakvim su se zabavljali Schönberg, Webern i društvo. Zempenijev rog s prepoznatljivim motivom obijesnog junaka bio je tek jedan od ukrasa izvedbe začudne preciznosti, uigranosti i artikulacije svakog i najmanjeg detalja.
A za finale prve večeri, na pozornicu su se vratili i Ben-Ziony i Zhao, a na prvu stolicu okteta sjela je Yoko Henkel i povela još jednu od antologijskih izvedbi kakve samo i očekujemo od njenog festivala. Srećom, ove godine sve prate i kamere HTV-a. Ovim glazbenicima, čini se, jedinu poteškoću katkad predstavlja istovremeno se usredotočiti na vlastitu dionicu i s uživanjem slušati muziciranje kolega. Violončelo se tako u jednoj varijaciji predivnog Andantea, 4. stavka Schubertova Okteta u F-duru, nakratko izgubilo u bajkovitom breziku jer se Jing Zhao na trenutak, činilo se, zanijela susjedovom više nego vlastitom dionicom. Događa se to lako kada sjedite u društvu toliko predanih i svakom tonu posvećenih glazbenika.
Osobito je zadovoljstvo bilo promatrati i slušati Alexandru Scott. Njezin je kontrabas u sredini tog fantastičnog osmerca bio poput stražarske kule s koje je hitrim okom i još hitrijim gudalom i prstima nadgledala čitavu izvedbu, velikodušno šaljući na sve strane osmijehe i poticajne signale nepogrešivih pizzicata, ulijevajući svima sigurnost i podstičući kolektivni ushit na pozornici i u gledalištu.
