U subotu 7. srpnja stotinu dvadeset i peti rođendan Miroslava Krleže bit će obilježen sada već tradicionalnim ranojutarnjim doručkom s Krležinim kafe-kremšnitama u vrtu vile u kojoj je jedan od najvećih hrvatskih pisaca i intelektualaca živio nakon Drugog svjetskog rata.
Istinski buntovnik i anarhist
Kada danas, 125 godina nakon Krležina rođenja, razmišljamo o njemu, u misli nam dolazi dežmekasti starčić dobroćudnog lika kojeg je Titova vlast udomila u vilu na Gvozdu (doduše u jednu njezinu etažu) koji do svoje smrti nije odustao od podrške komunističkom režimu, što mnogi ocjenjuju krajnjim političkim oportunizmom. Pritom se zaboravlja ona druga, puno hrabrija i revolucionarnija strana Krležine osobnosti koju je ponajviše iskazivao u početku svoje literarne i političke karijere. Bio je istinski buntovnik, uvjereni antimonarhist i republikanac te pobornik Oktobarske revolucije i borbe za socijalnu pravdu. Kao odličan đak kadetske škole u mađarskom Pečuhu, Krleža dobiva stipendiju i kao 18-godišnjak 1911. godine dolazi na mađarsku vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju u “Izletu u Mađarsku” naziva “najelitnijom, visokom, španjolskom, habsburškom školom smrti, umorstava i nasilja kao jedinih konzervativnih ideala na kojima je život ljudski sazdan od pamtivijeka...”
Već 1912. godine Krleža u svibnju napušta budimpeštansku Akademiju i ilegalno prelazi u Srbiju i Beograd gdje se želi kao dobrovoljac pridružiti srpskoj vojsci u Prvom balkanskom ratu. No, u Beogradu ga odbijaju pa se vraća u Ludoviceum gdje završava drugi semestar akademije. O tom prvom beogradskom izletu Krleža piše: “Bio sam i na ministarstvu vojnom i kod Narodne odbrane i po nacionalističkim uredništvima. Na svim tim mjestima jedna te ista slika: sumnjičavo, nepovjerljivo, nepristupačno, potpuno zatvoreno. Da predam molbu za prijelaz u srpsko državljanstvo redovnim putem, da priložim austrijske dokumente da sam otpušten iz austrijskog državljanstva, da nisam punoljetan, da sam premlad, neka svršim još ovaj semestar, neka potražim lične veze, preporuke, garancije i slično”. U proljeće 1913., kako sam piše, “ponesen jakim talasom međunarodne političke krize koja se javila kao posljedica balkanskih ratova”, ponovno mu je uspjelo ilegalno prijeći u Srbiju i javiti se kao bjegunac u srpsku vojsku na doista veliki rizik.
“Kako nikako nisam mogao da dočekam odgovora na moju molbu (kojoj sam priložio sve dokumente), ja sam otputovao do glavne komande u Skoplje, da tamo lično riješim pitanje moje sudbine. Tu sam se našao pred sumnjičavim nepovjerenjem, uhapšen kao nepoznati bjegunac, bez dokumenata, pod sumnjom špijunaže, u disenteriji, pred opasnošću da budem bačen u kolerični dio kužne bolnice. Žandari, apsane, zatvori, hotelska internacija, zapisnička ispitivanja, bjegunac pod sumnjom špijunaže na ratnom području glavne komande, bez dokumenata, koji su se navodno izgubili, bez identiteta, potpuno u tmini, ja sam tada prilično duboko pogledao smrti u oči. Spasao me jedan čovjek, artilerijski major (ili kapetan prve klase) u službi kod glavne komande, jedini čovjek koji mi je lično povjerovao da ne lažem...” piše Krleža u “Mojem obračunu s njima”.
Iz Skoplja odlazi u Beograd pa u Zemun gdje ga je uhapsila austrijska pogranična policija na temelju tjeralice koju je za Krležom izdala komanda Ludoviceuma. Dan nakon Krležina bijega iz vojne akademije tamošnje je zapovjedništvo poslalo brzojav Krležinu ocu u kojem je pisalo “Vaš je sin u ponedjeljak pobjegao iz akademije mora se pretpostaviti da namjerava preko Zagreba prijeći granicu radi njegova pronalaženja povezao sam se s državnom policijom.”
Nakon temeljite istrage (Krleža je zbog zatvorenih granica do Skoplja navodno putovao preko Pariza, Venecije i Soluna) istjeran je iz Ludoviceuma i iz svih državnih škola i vraćen u Zagreb. Jedna velika književna karijera mogla je početi, doduše, uz ratni prekid kada je Krleža 1916. godine završio na fronti u Galiciji (u domobrane je mobiliziran u prosincu 1915. godine i to u dvadeset i petu domobransku pješačku pukovniju u kojoj je imao čin zastavnika). Zbog slabog zdravlja otpušten je iz vojske te se zapošljava u Uredu za postradale u ratu i 1917. postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske zajedno s Đukom Cvijićem i Kamilom Horvatinom. S Cvijićem Krleža krajem 1918., nakon proglašenja nove države Kraljevine SHS, prema navodima iz knjige Ivana Očaka “Braća Cvijić” piše peticiju kralju Petru Karađorđeviću u kojoj traže da se on odrekne prijestolja i da je preda onima koji u zemlji predstavljaju većinu, a to su radnici i seljaci”.
Prije toga Krleža izaziva i skandal na banketu u čast srpskim oficirima ustajući protiv Slavka Kvaternika, zapovjednika hrvatske vojske u Kraljevini SHS (kasnije aktivnog i u NDH) koji opisuje u tekstu “Pijana novembarska noć 1918.”
Kada je napisao dramu “Cristoval Colon” i posvetio je Lenjinu, nije nikakvo čudo da je Josip Bach ne želi postaviti na scenu Hrvatskog zemaljskog kazališta. Kada je početkom 1919. s Augustom Cesarcem kao suurednikom objavio časopis Plamen, nastavili su se nesporazumi s vlašću. Mnogi se tekstovi plijene, a na kraju se zabranjuje i izlazak časopisa. Iste godine Krleža postaje član Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista). Kada mu novi direktor Drame Ivo Raić želi postaviti dramu “Galicija” u današnjem HNK, vlasti zabranjuju premijeru samo sat vremena prije početka predstave, na dan proglašenja zloglasne Obznane 30. prosinca 1920.
Izbjegnuto strijeljanje 1941.
Krleža je pod stalnom policijskom paskom, ali objavljuje knjige, a izvodi mu se i drama na sceni HNK. Hapse ga 1929., ali i brzo puštaju na slobodu. Policija zabranjuje 1933. Krležino predavanje u Hrvatskom glazbenom zavodu o hrvatskoj književnosti, a Krleža pokreće list Danas koji vlast također zabranjuje. Tada počinje i sukob na ljevici koji je pokušao primiriti i Josip Broz Tito. Neuspješno. U policijskim Krležinim kartonima piše da je Krleža još 1920. evidentiran da je vođa komunista te da drži predavanja na kojima napada državno uređenje s primjedbama da se ono u Jugoslaviji mora promijeniti po uzoru na sovjetske republike te da piše drame u “sasma komunističkom duhu”. Razočaran staljinističkim surovim čistkama (posjetio je SSSR), ali i posljedicama sukoba na ljevici, Krleža se uoči Drugog svjetskog rata povlači u sebe. A nakon proglašenja NDH, njegova situacija postaje znatno delikatnija. Krleža odmah dolazi na crnu listu. Djela su mu čak i paljena, zapovjednik grada Zagreba general Štancer osobno zabranjuje “Hrvatskog boga Marsa” nazvavši tu knjigu gadalukom kojim se trovala naša mladež. Krležina se djela smiju čitati samo u znanstvene i studijske svrhe uz dopuštenje vlasti. Krleža je nekoliko puta hapšen, pa utočište nalazi u sanatoriju prijatelja i liječnika Đure Vranešića, koji udomljuje i majku Krležine supruge Bele. U srpnju 1941. izbjegava i strijeljanje jer ga je netko prekrižio s popisa za smrtnu kaznu. Krleža odbija odlazak u partizane, kao što odbija i privlačne ponude poglavnika Pavelića za vođenjem središnjih hrvatskih kulturnih institucija, ali i ponude stranih pisaca da se izbavi preseljenjem u Italiju. Oslobođenje do fašizma dočekuje u Zagrebu. Tito mu svoje pozdrave šalje već u svibnju 1945., a posrednik je Slovenac Josip Vidmar. Krleža putuje u Beograd, gdje je 1946. i protiv svoje volje zadržan pola godine. U Beograd je putovao kako bi ishodio pomilovanje svog ratnog dobročinitelja Đure Vranešića. Ali, Vranešić, koji je u ratu spasio i slikara Krstu Hegedušića, strijeljan je i prije nego što je Krleža stigao do Beograda.
Čitav titoistički period Krleža ima privilegirani položaj unutar komunističke nomenklature, ali vlast ga diskretno nadzire. Pravu konsternaciju izaziva tek Krležina javna podrška Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Zbog te podrške Krleža napušta Centralni komitet SKJ, ali nije se odrekao svoje podrške Deklaraciji, što je bila posljednja velika gesta buntovnog gurua hrvatske kulturne i političke misli čije je djelovanje obilježilo cijelo 20. stoljeće hrvatske, ali i jugoslavenske povijesti.
krleža je unazadio hrvatsku kulturu,u toj se ocjeni slažu i ciliga i ivšić,svaki na svoj način