Za života, Vesna Parun napisala je šezdesetak knjiga, što poezije, što proze. Pisala je drame, feljtone, eseje, basne i satire, pošalice, epigrame, aforizme. Iza nje ostale su nam stranice i stranice, ili bolje rečeno, kutije i kutije rukopisa. Većinu je njezine ostavštine otkupio Hrvatski državni arhiv, i to u nekoliko navrata, posljednji put nakon njezine smrti 2010. godine. No, unatoč tome što je bila, možemo bez zadrške reći, najvažnija i najplodnija hrvatska pjesnikinja, u ovih dvanaest godina otkako je nema izdane su tek dvije njezine autorske knjige.
Jedna je reizdanje njezina romana za djecu u stihu "Kukljo, Mukljo, Tanana i Glog", prvotno objavljenog 1997. godine, za Vesnin 75. rođendan. Druga je pak upravo objavljen izbor iz njezinih posljednjih rukopisnih memoara "Kad ptica prestane voljeti", u izdanju Hrvatskog državnog arhiva.
Trebala je, čini se, doći stota godišnjica rođenja Vesne Parun da bi se Hrvatska prisjetila koliko ju je zadužila, više od desetljeća nakon što je umrla u neimaštini u sobici u Stubičkim toplicama. Arhivska se građa mjeri dužnim metrima, a ostavština Vesne Parun dosegla je veličinu od njih devet – značilo bi to da se, uredno pohranjena u arhivske kutije, njezina djela prostiru na nevjerojatnih devet metara polica u utrobi Arhiva. Među tim su blagom nikada objavljene Vesnine pjesme i tekstovi, ali i likovni radovi, privatne fotografije, pisma i zapisi, koje je pomno, prema vlastitim riječima, započeo iščitavati Denis Derk u kasno proljeće koronske 2021. godine, u veličanstvenom miru Hrvatskog državnog arhiva. U tom mu se pothvatu pridružila godinu kasnije i arhivistica specijalistica Marina Selnik, a upravo se iz tog truda rodila knjiga "Kad ptica prestane voljeti". Nju čine probrani dijelovi rukopisnih memoara koje je Vesna Parun pisala u dvije faze, tijekom 2004. i 2005. godine te pred smrt 2010. godine.
Riječ je tu o tri, kako piše Selnik, tvrdo ukoričene bilježnice šarenih motiva, te jednom, posljednjem, malom kožnom rokovniku koji su joj uz masline, mandarine, ulje i med koncem 2009. godine darovali prijatelji sa Šolte. U njih je zapisivala svoja sjećanja, ponekad uredno i pedantno, a ponekad sasvim nerazumljivo i konfuzno, često u gluho doba noći, čemu svjedoče bilješke poput "Mozak za san moj /ne mari/sad on/gospodari" ili "Noć sve dublja/glava sve gluplja".
Kao i te njezine bilježnice, i ova je knjiga "razbarušena", pa prvi dio čine kronološki poredani autobiografski zapisi, a drugi izbor pjesama, pisama, aforizama i raznorodnih tekstova, oba pod Paruninim željenim nazivom "Prašuma duše". Ta im pjesnička slika savršeno pristaje – jer probijati se polako kroz slojeve njezina života zaista je nalik probijanju kroz kakvu prašumu, istovremeno bujnu i živopisnu, ali i očuđujuću i katkad sasvim bezizlaznu i mračnu. U njoj nalazimo, kronološki, iz godine u godinu poredane crtice iz života njezinih roditelja i obitelji prije njezina rođenja, zatim duže zapise iz njezinih formativnih godina, preko doba Drugog svjetskog rata, koji je provela u Zagrebu i iz kojeg se rodila njezina prva zbirka "Zore i vihori", boravka u Bugarskoj 60-ih godina…
Nipošto tu nije riječ, a ne bismo to ni očekivali, o suhoparnoj vremenskoj lenti situacija i događaja. Prožeti su ti, i kraći i duži tekstovi, duhovitim i ciničnim primjedbama, kasnonoćnim dosjetkama napisanima na marginama i nekima od najljepših riječi na ovom jeziku napisanima o ljubavi. A u onome što bi se na prvu moglo doimati turobnim opisima životnih nedaća i boli zbog kojih je zaradila nadimak "najnesretnije pjesnikinje", proviruje iskričava, britka i drska žena nevjerojatno sjajnog i raskošnog unutarnjeg svijeta, brižna arheologinja vlastite povijesti. Njezino "Trunje iz herbarija godina", koje obuhvaća razdoblje 1900. do 1922. godine, bavi se tako periodom prije rođenja "Suvišne", kako sebe Parun naziva, događajima koji su odredili živote njezinih roditelja, a time i njezin. Majka Tonka Mateljan iz sela Grohote na otoku Šolti 1900. godine bila je jedanaestogodišnja djevojčica koja se na svom najdražem tovaru spustila u lučicu Rogač te sa stijene skočila u more. "U uhu joj je pri toj akrobaciji pukao bubnjić. Kao trajna posljedica ostala joj je nagluhost, ali ne i gubitak hrabrosti za skori ulazak u nimalo lak, i moglo bi se reći, suđeni joj život magareći", piše Parun.
Otac Ante L. Parun, godinu je kasnije pak bio četrnaestogodišnjak s Prvića, najbolji đak franjevačke klasične gimnazije na otoku Školjiću, koji će iz zatočeništva sjemeništa nekoliko godina poslije pobjeći preplivavši do obližnjeg Ugljana. Tonka i Ante upoznali su se kada je ovaj dobio posao pisara u Grohotama, ali o njihovu prvom susretu on je šutio kao zaklet, a i od nje je, sluti Parun, tražio isto. Vjenčali su se 1913. godine, a godinu poslije, u početku Prvog svjetskog rata, dobili i kćer.
Pa iako će se "Suvišna" roditi na Zlarinu, jednom od brojnih mjesta gdje ih je otac zbog posla seljakao, Šolta, na kojoj je i pokopana, će joj u srcu zauzimati posebno mjesto. "'Grohote'" su selo iz ilirskoga vremena na maloj nadmorskoj visini, nedostupno morskim gusarima. Jukić-Mateljani stigli su onamo bježeći pred Turcima i uvjerena sam da su bili bogumili ili patareni, jer slobodu i moral njihov duboko u sebi nosim. U žilama mi teče more Jadransko, a u govoru poezije – što ga od rođenja u sebi osluškujem – grle se Trakija i Bosna." Život na otoku nije bio lak, prethodne godine obilježile su "kuge vinove loze peronospora i filoksera" i stanovnike potjerale na put preko oceana, a zatim je na vrata pokucao i Prvi svjetski rat. Ante, koji je i prije izbjegao vojsku, pozvan je na rad u Šibenik u vojnom kompleksu za prehranu. A Tonka odnekud je nabavila brašna i šećera, smjestila se na nekakvom malom šibenskom trgu i predala se pečenju krafni vojnicima. No, pričala je kasnije, pucajući od smijeha, ljubomorni je muž u njenoj veseloj i komunikativnoj naravi vidio prijetnju, pa je "s njenim crnim šeširom na glavi i velom oko ramena" kroz zavjese virkao na oficirski klub pored kojeg je prolazila vraćajući se kući ne bi li je uhvatio na djelu. "Toliko me je ta njena priča užasnula, da su mi se otad svi muškarci učinili imbecilnima", reći će Parun. Obitelj se preselila na Klis, pa na Vis, karta svijeta je promijenila izgled, a "jednog dneva usred najžarčeg ljeta, kad se je sretna obitelj dosita najela svježe morske srdele, zaplijenjene s brodice 'Garibaldi' u krivolovu – i cijeli ju je otok pekao na gradele, kocka je pala. I Suvišna je začeta."
Rodit će se ipak na Zlarinu, kamo joj je premješten otac, koji čitava života nije mogao zadržati posao, na zlarinskom rtu Bućini u ruinama dvorca, 10. travnja 1922. godine. Prvu će pjesmu, "Premaljeće", napisati s devet godina i objaviti u katoličkom listu Anđeo čuvar, a kao odličan đak nekoliko godina poslije upisati prvi razred gimnazije u Šibeniku. Obilježit će njezine formativne godine najprije obiteljski kaos, dugovi i neimaština, svađe i tučnjave u pubertetu podivljalog brata Mirka i bijesnog oca, bolesti tete i tetka, turbulencije obitelji koje će poslije nazivati "Malim mistom" u apsurdnijoj, otočkoj verziji. Njen otac će, nejasno je pod kojim okolnostima, zapaliti višku općinu i obitelj preseliti u Zagreb, gdje će i Parun 1940. upisati studij romanistike. Godine su to i kada upoznaje svoju prvu veliku ljubav, stanovitog P.B., Petra Breškovića, Izvanzemaljca, muškarca koji će joj nanijeti toliko boli, a opsjedati svaki kutak njene psihe. Htjet će je viđati tek po zalasku sunca, što dalje od ljudi, zanemarivati, odbacivati, dovesti do neuroze, a u opisima njihovih seksualnih susreta kod Parun ne nalazimo ni entuzijazma ni radosti. Štoviše, o tome ispisuje rečenice poput "bilo me je stid do besmisla" i uspoređuje sebe sa "ženskolikim strojem", "škrabicom na milostinju u crkvi, izlizanom od grubih crkvenjakovih prstiju", upitavši se: "Je li u mojim helenističkim slavopojkama erosu itko naišao na pravi anatomski seks?"
Seks s njim znači za nju šćućuriti se i šutjeti, prikloniti se "višestoljetnoj tradiciji plemenskoj" u kojoj muškarac uzima ono što mu je od Boga dano, a na najmanji iskaz njezina uzbuđenja, on urla: "Kakvi su to kurvanjski porivi"? Uostalom, bol i sram koje sa sobom nosi ženska tjelesnost u toj plemenskoj tradiciji, osjetila je već kao gimnazijalka, kada je "tek propupala prolazeći obalom" trpjela dobacivanja pijanaca i propalica koja su učinila da joj se njena "klupka" zagorčaju za cio život. Po nalogu svog "Izvanzemaljca" će 1941. godine izvršiti i abortus, u osvit rata i u vrijeme drakonskih kazni NDH za prekid trudnoće. Od zahvata ostat će joj posljedice koje će joj onemogućiti da ikada više zanese. Nizale su se traume i poniženja, kulminacija kojih zbila se kada Parun, vidjevši ga s ljubavnicom, budućom mu suprugom, upada u stan Breškovićeva oca, doživljava nervni slom i završava na psihijatrijskom odjelu. Fascinantni su pritom njezini lucidni opisi potpune sluđenosti, kada u sobi prijateljice kod koje je odsjela, počinje u usta trpati sve što se nalazilo u tom trenutku na noćnom ormariću: "kore od naranče, grumenje voska s poluizgorjele voštane svijeće, tablete za spavanje iz bočice uz one za stolicu iz kutijice, te još koješta. (...) Ja sam se smirila. Sasvim. Bez cerebralnih podražaja, bez patnje, bijesa, tuge. Osjećala sam se prekrasno, izbljuvavši prethodno nešto od one progutane mase." Nakon boravka na psihijatriji na Rebru, terapije inzulinom i elektrošokovima – koje je sama tražila "jer je oduvijek htjela znati kako to izgleda" – Breškovićevoj će ljubavnici napisati pismo.
Nakon izlaska iz bolnice, u gostima kod prijateljice švelje, Darinke Mimice, čita joj naglas pismo koje je naumila poslati toj "drugoj ženi": "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih…" Upravo ju je Mimica, prisjeća se Parun, uvjerila da pjesmu objavi. "Ma kakvo pismo, kakva pošta te spopala! To što držiš u ruci odnesi sutra u neku redakciju i neka ti je objave. To je prava pravcata pjesma", kazala joj je. Postat će to, znaju danas svi, na niz svjetskih jezika prevođena, najslavnija pjesma Vesne Parun. U to joj je vrijeme već objavljena prva zbirka pjesama, "Zore i vihori", 1947. godine, koja je nastajala u ratnim godinama, dok je pješice, odlazila kod roditelja u Sesvete, gdje su živjeli u potleušici, po mlijeko koje bi na leđima nosila u ratni Zagreb. Dok su njemački bombarderi tutnjili nebom, ona se skrivala s mlijekom i tekom u male kanale rubom ceste. "Pobjeđujem zbilju oko sebe, kao i strah za fizičku sebe", napisala je, "buđenjem u sebi tog novog ja, slobodna i dostojanstvena iznutra, u svakom stihu što ga zabilježim, u svakoj strofi koju koracajuci pamtim. Nisam na umu imala knjigu, karijeru, ugled, pjesničko ime. Jednostavno bijeg iz materijalnog svijeta, nakaznog, u čovječnost, u ljepotu riječi spašene od potonuća u ništavilo". Studij romanistike koji je prekinuo rat, ne nastavlja, već upisuje filozofiju. Piše pjesme za skromne honorare od kojih unajmljuje sobu, a noću druguje s piscima i umjetnicima, Kaštelanom, Šegedinom, Glihom, Bakićem…
No, slikar Murtić je se, veli, klonio otkada je u kavani Korzo ispod stola opazio njezine, od ratnog pješačenja, poderane đonove! Ni pet ni šest, kod Zdenka Štambuka, u Grafičkom je uredu gdje se upravo tiskala prva njezina zbirka, tražila bon za popravak potplata. Pristao je, s debelom dozom cinizma dozvat će Parun u sjećanje tu anegdotu, pod uvjetom da mu počisti kuhinju, kako se njegova sirota supruga, balerina koja je tada bila u Pragu, ne bi šokirala prizorom po povratku kući! Morat će i od tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, kao samostalna umjetnica izmoliti stan, u tada novoizgrađenom Studentskom gradu u Dubravi, u Badelovoj ulici, kamo će useliti i ostatak obitelji. Egzistencijalni kaos svog života od tog trenutka i sama Parun teško opisuje. Nižu se epizode o životu u Bugarskoj, oskudice u hladnom stanu u Badelovoj, smrti oca i majke, političkoj zamci u koju je upala nakon majčine smrti pristavši na intervju u katoličkom Glasu koncila, zbog čega postaje politički nepoželjna, a po Zagrebu je "slijede neki tipovi"...
Još u studentskoj radnoj brigadi Ivan Goran Kovačić oboljet će od tifusa, što će označiti početak neprekidnih boljki koje će je mučiti čitavog života, od problema sa štitnjačom koji će joj donijeti pod stare dane prepoznatljivu gušu, do neuspjele operacije kuka koja će je prikovati za krevet. Jednako će tako, gotovo pa i fizički, bolovati od nesretnih ljubavi. Ljubav, reći će, bila je njezina cjeloživotna sudbinska tragalačka odiseja. U detalje opisuje nježnu romansu sa slovenskim umjetnikom Franceom Kosmačem, ali tek nagoviješta raspad braka s Bugarinom Ljubenom Žekovim te njezini autobiografski zapisi prestaju upravo opisom neobičnog i lijepog odnosa sa Sirijcem Adnanom, kojeg je upoznala kada je njoj bilo pedeset i osam, a njemu dvadeset i dvije godine.
U mladiću koji je u Zagreb stigao na studij medicine, prepoznala je svoga brata Mirka, poginulog tijekom rata u partizanima i pronašla brižnog i toplog suputnika. Provest će zajedno gotovo deset godina, nerazdvojni, u eri koju Parun naziva "Adnanovom erom". Vesnin život obilježit će još jedno, nadasve nekonvencionalno prijateljstvo sa stogodišnjom prosjakinjom Magdicom, koju je upoznala na liječenju u Stubičkim toplicama. Ta će joj starica postati nešto poput druge majke i duhovne vodilje. I sahranjena je, na koncu, s Adnanovom slikom u jednoj, a Magdičinom u drugoj ruci. Ipak, najveća njezina, vječna i uzvraćena ljubav, bila je ona prema jeziku i riječima.
"Roditi se na malenu otoku – otoku na kome bi stvarnije bilo biti morska sirena negoli žena – možda je kazna, a možda privilegij. Prva duhovna potreba koju sam kao djevojčica osjetila, bila je potreba za riječima. Ne onim svakidašnjim i već otrcanim, u kojima se sve vrti oko kuhinje, stola i postelje, nego za onim pravim, tajanstvenim, koje te uzmu za ruku i vode te nekamo za sobom, ali te i vraćaju natrag obogaćenu slamčicom mašte." Tako i nas Parun, još jedanput, ovom jedinstvenom knjigom, uzima za ruku i vodi u šetnju svojom prašumom, vraćajući nas bogatije za cijelo jedno životno iskustvo.
Otvori KEKS Pay
Nije umrla u siromaštvu nego je država smjestila u hotek u kpjem je imala tople obroke, toplu sobu, bila u čistom i urednom prostoru. Bila je pod nadzorom ali nije bila zatvorena, mogla se kretati, komunicirati s ljudima, pisati, dolaziti joj posjete. Takvu starost bi sama sebi poželila. Prema tome ne pišite neistine.