Jedna od najneobičnijih bografija dvadesetog stoljeća okončana je
prošli tjedan u Genevi gdje je u osamdesetoj godini od infekcije
preminuo Jan Krugier, čovjek koji je prešao put od zatočenika u
nacističkim logorima smrti do jednog od najvećih imena u svijetu
slikarstva, galerista koji je bio posrednik u prodaji najvećih imena
19. i 20. stoljeća: kroz njegove ruke prolazili su Paul Cezanne, Marc
Chagall, Francis Bacon, Balthus, Georges Braque, Alexander Calder,
Edgar Degas i Henri Matisse, a "uža specijalnost" bio mu je Pablo
Picasso, čije je nasljednike zastupao i brinuo se o njihovim zbirkama.
Jan Krugier rođen je u židovskoj obitelji u poljskom gradu Radomu. Otac
mu je poginuo u borbama protiv Nijemaca, a Jan se sa 12 godina
priključio pokretu otpora, ali su ga uhvatili. Njegova maćeha i mlađi
brat ubijeni su u Treblinki, odakle je on pobjegao sakrivši se u vlaku,
ali su ga nakon nekoliko mjeseci nacisti opet uhvatili i poslali u
Auschwitz.
Preživio je zloglasni "marš smrti" kad su pred ruskom vojskom nacisti
logoraše vodili pješice iz Auschwitz-Birkenaua do Mittelban-Dore,
ubijajući usput svakoga tko bi zastao. U Bergen-Belsenu konačno je
dočekao oslobodilačku britansku vojsku, ali više nije imao nikoga od
obitelji.
Posvojio ga je imućni švicarski bračni par: Krugier je studirao
slikarstvo u Zurichu i kiparstvo u Parizu kod Giacomettija, koji ga je
uveo u umjetničke krugove. Smatrajući da sam nije dovoljno talentiran
za slikarsku karijeru, pokušao je biti pedagog, ali se nakon neuspjeha
svoje slikarske škole na Giacomettijev savjet okrenuo prodaji umjetnina
i postigao pun pogodak. Prvu galeriju otvorio je u Genevi 1962., a
drugu u New Yorku 1987.
Postao je sveprisutna pojava na najekskluzivnijim dražbama umjetnina
širom svijeta: uvijek vrhunski elegantan, sa srebrom optočenim štapom,
obavezno je sjedio u prvom redu i dobacivao voditelju, prekidajući
brzometno licitacijsko brbljanje. Bio je poznat po organiziranju
putujućih izložbi s vrhunskim slikarskim djelima najvećih majstora
posljednjih dvaju stoljeća, kao i organiziranju neortodoksnih izložbi na
kojima bi npr. djela velikih majstora bila izlagana rame uz rame s
afričkom umjetnošću.
Oženio se slikaricom Marie-Anne Poniatowski (koja je bila izravni
potomak posljednjeg poljskog kralja) s kojom je imao dvoje djece. Baš
zbog rodbinskih veza stekao je skoro monopol na Picassove
slike. Nedugo nakon slikareve smrti 1973., spasio je život njegovu
osiromašenom unuku Pablitu: Picassova ljubavnica Marie-Therese Walther
nazvala ga je u panici nakon što je Pablita progutao smrtonosnu
količinu izbjeljivača, a Krugier je preko svojih veza u Francuskoj
(njegov djever bio je ministar unutarnjih poslova) osigurao je da
Pablita dobije hitnu pomoć i najbolju moguću medicinsku njegu.
U znak zahvalnosti Walther mu je povjerila brigu o svojoj zbirci
Picassovih djela, a 1976. je i Pablitina sestra Marina prepustila svoj
dio naslijeđenih djedovih djela Krugieru na brigu.
Eveline Ferlay, direktorica Krugierove ženevske galerije, potvrdila je
da je taj veliki galerist preminuo okružen najužom obitelji i pokopan
u diskretnom obredu.
- Skupljanje umjetnina je poput psihoterapije -
izjavio je u jednom intervjuu 1999.
- To je način na koji sam ja pokušao
zatvoriti Pandorinu kutiju, pomiriti se s drugim ljudskim bićima i
živjeti sa sjećanjima koja me progone.