Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Umjetnik koji je anarhičnim životom radikalno prkosio svemu, pa čak i smrti

Razgledali smo retrospektivu Ivana Kožarića koja se večeras otvara u Muzeju suvremene umjetnosti i prati 70 godina njegova stvaralaštva te za koju je rekreirana i instalacija "Hrpa" kojom nas je 1976. predstavljao na bijenaleu u Veneciji.
01. srpnja 2021. u 10:25 0 komentara 402 prikaza
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/16

Svi koji su poznavali životnu energiju Ivana Kožarića bili su uvjereni da će dočekati 100. rođendan i slaviti ga zajedno s nama večerašnjim otvorenjem svoje velike retrospektive u zagrebačkom MSU-u. Sudbina je odlučila drukčije, umjetnik je preminuo lani u studenome, a nastavak proslave njegova okruglog rođendana, obilježenog i na dan rođenja 10. lipnja (rođen je 1921. u Petrinji) kada je ispred MSU-a postavljena njegova skulptura “Uzlet”, nastavlja se izložbom “Jedna od mogućih 100” s više od 350 eksponata.

Odlazak velikana Govorio je da je smrt novi život, a generacijama je otvarao vrata umjetničke slobode

Inače, termin kojim je Kožarićev opus precizno opisan je anarhični diskontinuitet, a ponudio ga je kustos Želimir Koščević. Kako je Kožarić izbjegavao okoštavanje u bilo kojem stilu ili pravcu po kojemu bi postao prepoznatljiv nego je radije istraživao način na koji će najbolje izraziti ono što želi, dopuštao si je da bude anakron i posve suvremen, čak i paralelno, a nekim je svojim idejama i postupcima intuitivno uspijevao predvidjeti nešto što se u umjetnosti tek trebalo dogoditi.

Upravo zbog tog anarhičnog pristupa autori izložbe, kustosi Rada Iva Janković i Vladimir Čajkovac odlučili su ovu retrospektivu koncipirati na dijametralno suprotan, vrlo strog način. Nisu željeli imitirati kaos i diskontinuitet koji postoji u Kožarićevu radnom prostoru – Atelijeru Kožarić koji je upravo zbog te karakteristike i postao poznat i kao „laboratorij za oživljavanje“ – već su šetnju njegovom 70 godina dugom karijerom započeli kronološki. Poštujući pri tome ipak mali otklon od pravila čemu je Kožarić cijeli život težio, pa i ova izložba počinje naopačke i razgleda se od trećeg prema prvom katu muzeja. Premijerno smo prošetali postavom čiji početak čine i najraniji Kožarićevi crteži nastali na ALU u Zagrebu od 1943. do 1949. Već tada otkupio ih je dr. Antun Bauer, osnivač Gliptoteke (koja je i suradnik na ovom projektu), i koji se danas nalaze u njezinoj zbirci. Rijetko su viđeni, široj javnosti gotovo nepoznati, a sjajno se nadopunjuju njegovim skulpturama iz studentskih dana poput “Ženskog akta” i portreta njegova najboljeg prijatelja slikara Ive Dulčića. Ta prva dionica razdoblje je formiranja Kožarića kao umjetnika, još uvijek je tu u polju figuracije, ali i tada nalazi put slobode u izričaju sasvim neovisnom od svojeg akademskog okruženja. Tu su i prikazi s omladinskih radnih akcija na kojima je sudjelovao 1947. godine.

– Slijede njegovi likovni počeci nakon završetka akademije, i to s radom s kojim je okrenuo leđa svemu onome što je tamo naučio, a to je skulptura “Bara s kokoškom”. Riječ je o posveti jednoj seljanki iz njegova rodnog kraja koja je čuvala njemu najdražu kravu Jagodu. Za to razdoblje veže se niz različitih oblikovnih načina izražavanja jer je Kožarić, kao što znamo, u ono vrijeme u kojem su vladale vrlo žustre polemike o tome biti apstraktan i biti avangardan i suvremen ili biti figurativan i biti lokalni tradicionalist, jednostavno odabrao treću opciju – formalni redukcionizam koji je bio zapravo europski progresivni stil obilježen filozofijom egzistencijalizma i poslijeratnim stradanjima. Usput je počevši od 1953. istraživao jezik apstrakcije – kaže Rada Iva Janković. Primjer tog stila je i izložena skulptura “Jahač”  iz koje doslovno izbija tjeskoba.

1 / 16
Postav izlozbe "Ivan Kozaric: Retrospektiva - Jedna od mugoucih 100" u Muzeju suvremene umjetnosti.

Dalje koračamo kroz tzv. gorgonsku prazninu, razdoblje 60-ih u kojima ponovno dolazi do sažimanja oblika i Kožarićeva istraživanja praznog prostora koji nije samo formalne već i misaone prirode. Slijede sedamdesete u kojima je već 53-godišnjak, ali sasvim prirodno uklapa se u mladu generaciju progresivnih umjetnika koji su tada predstavnici nove umjetničke prakse u bivšoj Jugoslaviji, a koja uključuje i konceptualnu umjetnost i performans i sve ono što je činilo to ludo vrijeme nakon 1968. koje je obilježilo i suvremenu umjetnost.

– Kožarić se tada već bio vratio iz Pariza u kojem su mu se otvorila sva vrata umjetničkog svijeta, ali pomalo ga je sputavao taj galerijski sustav i narudžbe. Te sedamdesete su ujedno i najbogatije njegove godine, dolazi do eksplozije kreativnosti i uporabe nevjerojatnih materijala od lanenih platna na koja ispuhuje energiju odnosno dahom ispuhuje boju, na njima veze, do skulptura od papira i alu-folije. Tada radi i male portrete stvari poput portreta auta, portreta rupe na cesti, onoga kako mrav vidi čovjeka... sve je to ovdje izloženo – govori Rada Iva Janković.

Uz sedamdesete godine vezan je i Kožarićev nastup na Venecijanskom bijenalu s radom “Hrpa”, a kustosi su se posebno za ovu izložbu usudili rekonstruirati taj rad koji je te 1976. napravio jednom i kasnije nikada više.

– Možemo zahvaliti svim posuđivačima umjetnina, koji nisu očekivali da će se Kožarićevi antologijski radovi, među kojima su i “Frižider”, “Crveni znak” i “Velika crna kugla”, zapravo svi naći na podu u jednoj velikoj hrpi. Rad je rađen prema originalnoj “Hrpi” i nabavili smo 95 posto izvornih radova. Mislim da bi ovom izvedbom u kojoj je sudjelovalo desetero ljudi i Kožarić bio zadovoljan – smatra Rada Iva Janković.

Izložene su u MSU-u i “Spontane skulpture”, “Glave” iz 80-ih godina, a bitno poglavlje su i “Nemogući projekti?” koji predstavljaju njegove strahovito radikalne i nikad realizirane prijedloge poput tobogana između kuća zahvaljujući kojima ljudi ne bi morali prelaziti cestu, prijedlog bojenja fasada u zlatno, skulpture Pimpekaša u Frankopanskoj ulici ili projekt rezanja Sljemena do skulpture “Nazovi je kako hoćeš” – velikog bića koje prekoračuje tramvajske šine na uglu Savske i Vukovarske.

ivan kožarić Isijavao je radost i obožavao svoje rođendanske proslave, a danas bi slavio 100.

Posljednje razdoblje, ono 90-ih godina do smrti, nazvano je “Uspjeh je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi” što je Kožarićeva rečenica koja govori o tome da mu se uspjeh dogodio u 90-im godinama, ali i što je on o tome uspjehu mislio. Kožarića nije zanimalo da bude u trendu, zanimao ga je način na koji će najbolje izraziti ono što želi izraziti. Bio je neumoran i duhovit, znamo ga kao umjetnika mijene, nekoga tko je utjecao na mnoge generacije i tko se sa svakom novom generacijom borio za nove vrijednosti. Prkosio je svemu pa i životom samoj smrti. Težio je slobodi i nije nas do kraja prestajao iznenađivati, a slobodom zrači i njegova retrospektiva otvorena do 31. listopada. 

Karta svijeta
ZEMLJOPIS
KVIZ Koliko se sjećate zemljopisa iz osnovne škole? Test za roditelje i školarce
Wolt
Wolt Awards
Hrvati izabrali najbolje restorane ove godine: Najviše uživaju u burgerima, a sve je popularnija i azijska kuhinja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.