Kada su 2003. mladi i nadobudni autori Robert Kirkman i Tony Moore došli tada još mlađem i nadobudnijem nezavisnom izdavaču Image comics sa svojim prijedlogom novog strip-serijala koji bi bio svojevrsni nastavak slavnog hororca Georgea Romera „Noć živih mrtvaca“, Jim Valentino mudro im je predložio da smisle svoj originalni koncept kako bi postali vlasnici svih prava i izbjegli potencijalne pravne probleme oko imena i vlasništva. Autori su poslušali i, kako to obično biva, ostalo je povijest.
“Živi mrtvaci” postali su najuspješnija stripovska franšiza ovog milenija, pravi primjer američkog sna u kojem je mali, nezavisni crno-bijeli strip davno otpisanog zombi-žanra iznjedrio dvije televizijske serije, seriju videoigara, društvenu igru te brojne druge publikacije donijevši svojim autorima i izdavaču svjetsku slavu i ozbiljan novac.
Koliko sati u danu ne gledate televiziju? Kad smo se posljednji put ZAISTA potrudili da dobijemo nešto što smo željeli? Koliko je vremena prošlo otkad smo zaista TREBALI nešto što smo ŽELJELI? Svijeta kakvog smo poznavali više nema. Svijet trgovine i frivolnih potreba zamijenio je svijet preživljavanja i odgovornosti. Epidemija apokaliptičnih proporcija pomela je Zemlju, a mrtvi su uskrsli i hrane se živima. Za nekoliko mjeseci društvo se rasulo - nema vlade, nema trgovina s namirnicama, nema pošte, nema kabelske. U svijetu kojim vladaju mrtvaci prisiljeni smo napokon početi živjeti.
Ova u osnovi vrlo jednostavna premisa uspjela je ponajviše zahvaljujući Kirkmanovoj vještini pripovijedanja, snažnim likovima oko kojih se cijela priča vrti i njihovoj neizvjesnoj sudbini dok cijelo vrijeme plešu po rubu. Jer, za razliku od klasičnih stripova u kojima junaci više-manje neokrznuti koračaju iz avanture u avanturu, Kirkmanova deviza je „nitko nije siguran.“ Čitatelj nikad ne zna tko će i kako umrijeti, trik za kojim je često posezao i George R. R. Martin koji je nemilice poubijao brojne ljubimce publike iz „Igre prijestolja“.
Veliki problem kod ovako popularnih i unosnih serijala je što neumitno dolazi do zamora materijala i pada kvalitete, jednostavno je nemoguće tako dugo držati napetost, ali nitko ne želi ubiti koku koja nosi zlatna jaja pa se stoga s pravom postavljalo pitanje hoće li Kirkman musti svoju franšizu do unedogled ili će je završiti na vrijeme i kako treba. Kad je u srpnju prošle godine izašao 193. broj koji završava s riječi „Kraj“, svi su ostali u nevjerici. U današnjem digitalnom dobu, kada se sve najavljuje mjesecima unaprijed, kada smo bombardirani raznim najavama, trailerima i teaserima, autorima je uspjelo još jednom iznenaditi čitatelje. Kako bi sakrili svoje planove, čak su napravili lažne naslovnice i najave za brojeve 194 – 196 samo kako nitko ne bi shvatio da brojem 193 priča završava. A onda još jedan izuzetak: kraj je dobro odmjeren, lijepo napisan, u pravom tonu, pametan i pozitivan - iznimno zadovoljavajuća nagrada čitateljima na 16 godina vjernosti.
Jednu iznimku ipak nisu napravili: sad kad je serijal završen, cijela stvar kreće iznova od broja 1, ali ovaj put u boji. Kao što bi Dejan Đoković iz Lavirinta, prvog stranog izdavača “Živih mrtvaca” u svijetu, rekao: „Nema biznisa do stripovskog biznisa“.
