Više od dva desetljeća, odnosno pune 22 godine. Toliko je Dvigrad dom međunarodnog festivala rane glazbe čiji je idejni začetnik i organizator producent Alojzije Prosoli. “Dvigrad festival” se, naime, u Istri održava od 2003. godine, a od 2006. ima pokroviteljstvo Papinskog instituta za sakralnu glazbu u Rimu.
O tome odakle potječe njegova strast prema ranoj glazbi te kako se u Hrvatskoj njeguje interes za ovakav projekt, razgovarali smo s Prosolijem, koji za početak objašnjava da je rana glazba zapravo sva glazbena produkcija, svjetovnog ili sakralnog sadržaja, nastala u razdoblju od srednjega vijeka, preko renesanse pa sve do razdoblja kasnog baroka.
Vaše je ime u Hrvatskoj postalo sinonim za ranu glazbu. Odakle ta zanimacija i strast?
Vaša konstatacija godi mojem uhu, pa se sada zapravo pitam kojim putem krenuti? Ipak, na početku želim reći da ste mi ovim pozivom za intervju, i darujući mi prostor u Večernjem listu, Vaša ugledna kuća i Vi donijeli veliku radost, a time i mojim suradnicima te onima koji su me počastili svojim pozivima za suradnju pruživši mi tako prigodu da se razgranam u različitim pretežito glazbenim aktivnostima. Stoga vam od srca hvala na pozivu!
S obzirom na to da je Večernji list ove godine donio kompetentne komentare vrsnih glazbenih znalaca, odjeci glazbenih zbivanja na Dvigrad festivalu, dvadeset i trećemu međunarodnom festivalu rane glazbe, koji se od 2003. godine održava u Istri, želim naglasiti da sam sretan što su čitatelji vašega lista diljem cijele Hrvatske dobili dobar, zapravo izniman uvid u taj festival, koji od 2006. godine ima pokroviteljstvo Papinskog instituta za sakralnu glazbu u Rimu.
Nakon uvodnih riječi vraćam se pitanju koje ste mi postavili. Dakle, pitanje “Odakle ta zanimacija i strast?” ujedno donosi i pravi odgovor jer se od prvog projekta »Ivan Marko Lukačić«, vezanoga uz ranobaroknoga šibenskog fratra – skladatelja, a bilo je to godine 1992., nisam gotovo nikad, zapravo do danas, odmaknuo od “zanimacije i strasti”, koje se zrcale i na snimanjima projekata i na koncertima u različitim prostorima, na festivalima i tome slično.
Festival koji ste pokrenuli, ima tradiciju dulju od 2 desetljeća, a imate i nakladničku kuću. Očito u Hrvatskoj postoji interes za to područje?
Da, krajem rujna, točnije 29. rujna 2023., Dvigrad festival postao je punoljetan, kao što je nekad bilo, a program za sljedeću, dvadeset i drugu godinu ne samo da je pomno prostudiran i osmišljen nego je već poslan na dva bitna natječaja – 5. listopada Ministarstvu kulture i medija i 6. listopada Istarskoj županiji.
Kada je riječ o nakladničkoj kući, nisam osnovao jednu, nego sam osnovao tri nakladničke kuće. I to već odavno. U ovom trenutku želio bih naznačiti da sam iz raznoraznih razloga registrirao dvije vlastite diskografske tvrtke, etikete: Musica sacra d. o. o. i Sveta glazba d. o. o. Utemeljio sam ih u ratnim i pogibeljnim vremenima za opstanak Hrvatske 1992. i 1993. godine, a 2000. godine nastaje Udruga Prosoli – Sveta glazba, kako bi različiti projekti, objavljeni na kasetama, na nosačima zvuka i na audiovizualnim medijima, ugledali svjetlo dana. Već sami njihovi nazivi govore da sam se opredijelio isključivo za djela sakralnog karaktera, a producentske sam kuće osnivao s ciljem da se ne samo domaćima nego i inozemnim ljubiteljima sakralne glazbe predstave neka od najvažnijih glazbenih djela koja nikada prije nisu bila interpretirana ni snimana. Ovdje mi je usput bitno naznačiti da su neka od tih djela nastajala u kontaktima s najvažnijim glazbenim središtima toga doba – neka u domovini, a neka u stranom svijetu, gdje su skladatelji boravili i ostavili upečatljiv trag. U projekte snimanja i objavljivanja nosačâ zvuka, poput Sacrae cantiones I. M. Lukačića, Pisni za najpoglavitije, najsvetije i najveselije dni svega godišća Atanasija Georgicea (koji donose prve integralne snimke tih glazbenih spomenika nulte kategorije), Musica sacra Gabriella Pulitija (svjetski CD prvosnimak) te Parnasia militia Vinka Jelića, uključili smo neke od najpoznatijih hrvatskih interpreta i iznimne strane interprete, muzikologe, tonske inženjere, dizajnere ... kako bi ti glazbeni biseri u svakom segmentu predstavljali vrhunski hrvatski glazbeni proizvod. Ta i druga djela iz barokne riznice, a potom i iz prethodnih razdoblja, snimana su na autentičnim glazbalima ili na njihovim kopijama, a objavljena su u našim različitim izdanjima: Exultate Deo, Tertio millennio adveniente – ineunte, Aleluja, Ars longa, vita brevis, Gaudeamus ...
Nakon dvadeset i jedne godine predstavljanja bisera sakralne glazbe u Hrvatskoj, sa sigurnošću mogu reći da je hrvatska publika tu vrstu glazbe prihvatila s oduševljenjem.
Za nekoga tko nije upoznat s ranom glazbom, možete li malo objasniti o čemu je točno riječ? Kakva je to glazba i tko ju izvodi?
Kao uvod u kratko predstavljanje rane glazbe, za one koji nisu upoznati s tim terminom, poslužit će mi samo jedna, ali podulja rečenica! Rana glazba je sva glazbena produkcija, svjetovnog ili sakralnog sadržaja, nastala u razdoblju od srednjega vijeka, preko renesanse pa sve do razdoblja kasnog baroka. Kao neka zamišljena vremenska granica prema suvremenosti nekad se držala 1789. godina i vrijeme Francuske revolucije, no danas se ti pogledi i te kako mijenjaju i mnogi izvođači glazbu romantizma i 19. stoljeća općenito također drže povijesnim razdobljem. Osnovni koncept rane glazbe koji zagovaraju muzikolozi i izvođači, vokalisti ili instrumentisti, jest povijesno kontekstualizirana i izvorna interpretacija, u duhu i stilu vremena u kojem je ta glazba nastajala. Za takav pristup potrebno je koristiti autentična glazbala, koja su danas uglavnom kopije povijesnih predložaka, te biti uronjen u povijesne izvore, bilo tiskane ili autografske muzikalije, ili povijesne traktate o načinu interpretacije, kojih na sreću ima dosta očuvanih u knjižnicama diljem Europe.
Više o ranoj glazbi tu ne kanim nastaviti, jer sada dolazimo do toga da netko tu glazbu treba, na ovaj ili onaj način, „paleografski“ iznijeti na svjetlo dana, to jest interpretirati ju.
To se najkraće može izreći s ukupno trima riječima: povijesno osviještena izvedba! Da, to su te tri magične riječi kojima se obično barata, ili se one mogu proširiti za još koju riječ.
Širenje – onoga što je glazbeno stvoreno – gdje i kada, i posebno komu je namijenjeno i u koje svrhe (zahvale, veličanja, slavljenja ...).
Razlog – zašto je glazbeno stvoreno nastalo – koje su pobude postojale (vezano uz crkvene blagdane te različita unutarcrkvena slavlja uz obredne prigode, dvorske zabave, pučke svečanosti ...).
A tko tu glazbu – vokalnu i instrumentalnu, zbornim i solističkim pjevanjem i sviranjem – može izvoditi? Danas ju izvode mnogi ansambli i solisti diljem Europe, Amerike i općenito zapadnog svijeta. U Europi postoje visokoškolske institucije specijalizirane za izobrazbu glazbenika na načelima rane glazbe – spomenimo samo Scholu cantorum Basiliensis u Baselu ili Kraljevski konzervatorij u Den Haagu. Svi relevantni izvođači rane glazbe izvedbi pristupaju na temelju parametara koje sam prije predstavio kao model za interpretiranje rane glazbe, često spajajući muzikološko istraživanje i sam proces interpretacije.
Osnutkom već navedenih producentskih kuća i Udruge određeni su ciljevi, djelatnost i djelokrug, a oni su pretežito vezani uz snimanje onih projekata koji su spomenici par excellence, potom njihovo pohranjivanje na različitim medijima barem onih djela koja su glazbeni spomenici nulte kategorije, te promicanje i unaprjeđivanje glazbeno-kulturnih, glazbeno-povijesnih, kulturnih i kulturno-umjetničkih vrjednota različitih, pretežito ranijih razdoblja. Tu i takvu glazbu interpreti trebaju postaviti u vremenski kontekst. Oni koji su izabrani za interpretiranje, tu glazbu moraju vratiti baš u onu prošlost u kojoj je nastala, u kojoj se čula i bila izvođena, kako bi djelovala na čovjeka našega doba, na njegove emocije, na njegov duh, a zazvučila kao u doba njezina nastanka, baš onako kako je djelovala i na tadašnjega čovjeka! Jer, i u tim notama, u tim neumama, u tom pjevanju koje se samo sluhom, bez nota, prenosilo od koljena do koljena, zatočena je povijest, povijest ljudskoga roda, povijest koja ne nestaje!
Ovdje se, kao prvo, ipak mora nadodati da je svaki pristup glazbi davnih dana – bio on muzikološki, paleografski, filološki ... – samo nadomjestak, samo krhotina kojom se stvara “glazbena slika“. Umjetnici ju stvaraju na svoj način, kako to, manje ili više, „vide“, čuju i osjećaju, a interpretiraju ju na temelju onih znanja koja su prikupili. I kao drugo, tumačenje glazbe davno proteklih razdoblja, to jest rane glazbe, variralo je i varirat će i dalje od svih metodologija koje su se primjenjivale, jer svaka je metodologija kći vlastitog vremena, karika je u lancu obavijesti dobivenih od svih prijašnjih razdoblja.
Ako se vratimo na sam početak, kako je nastala ideja za pokretanjem festivala?
Ako je to uvod u moju priču o Dvigrad festivalu, a to može biti i jest, zahvaljujem Ivanu Jakovčiću, negdašnjemu županu Istarske županije i Mladenu Dušmanu, negdašnjemu pročelniku Upravnog odjela za prosvjetu i kulturu Istarske županije, jer oni su najzaslužniji za uzlet i dugi let Dvigrad festivala. To se dogodilo stoga što su prepoznali projekte koje sam osmišljavao i provodio desetak godina u glazbenim institucijama koje sam spominjao, a neki od njih su bili vezani uz Istru, pa sam 2002. bio pozvan na sastanak u Pulu kako bih iznio svoje poglede na manifestaciju koju su imali u glavi, odnosno da se započne s obnavljanjem srednjovjekovnoga grada – utvrde Dvigrada. Moja je ponuda bila da se taj zapušten grad obnovi s koncertima rane glazbe, što je prihvaćeno, i Dvigrad festival, međunarodni festival rane glazbe, utemeljen je 2003. godine s ciljem da postane temeljni kamen u obnovi Dvigrada i zalog za njegovu blistavu budućnost. Dvigrad festival nastao je i s ciljem očuvanja i promoviranja toga davnoga grada, a ujedno je svjedok novog doba Dvigrada. Taj festival rane glazbe Hrvatskoj i njezinoj uljudbi i rastu već dvadeset i jednu godinu na oltar prinosi glazbena i glazbeno-scenska ostvarenja par excellence.
Jeste li očekivali da će izrasti u ovo što je postao? Kada je točno iduće izdanje i koliko traju pripreme?
Iskreno rečeno, jesam, jer sam u prethodnih deset godina bio okružen s iznimnim ljudima koji su omogućili da svaki projekt koji smo započeli bude ostvaren na opće zadovoljstvo, i to u potpunosti, ali i da bude promoviran i prihvaćen s najboljim osvrtima. To se dogodilo s prvim projektom (a potom i s ostalima), a riječ je o zbirci od 27 skladbi »SACRAE CANTIONES«, jednoga od najvažnijih skladatelja starije hrvatske glazbene prošlosti Ivana Marka Lukačića (oko 1580. – oko 1643.), koja je njegovo jedino dosad poznato djelo. Integralna snimka objavljena je na novom mediju – nosaču zvuka, i kao takva, bila je svjetski prvosnimak. Taj projekt, zapravo pothvat, u dogovoru sa mnom pokrenula je vrsna muzikologinja Bosiljka Perić Kempf, a u njemu su, uz ostale pjevače, sudjelovali primadona Dunja Vejzović i Giorgio Surian, gosti svih najvažnijih opernih kuća, muzikolog dr. sc. Ennio Stipčević, te Mario Penzar, interpret na pozitivu i umjetnički voditelj. Taj projekt i ostali ostvareni projekti do 2022. dali su mi do znanja, dapače, uvjerili su me da je sve moguće provesti ako si okružen s najboljima!
Dvigrad festival 2024. već je počeo – ovdje mislim na izbor sudionika, prijavili smo se na natječaje, i programe koji će biti izvedeni na Festivalu sljedeće godine već smo poslali Ministarstvu kulture i medija RH te Istarskoj županiji. Kao utemeljitelj i dosadašnji ravnatelj i umjetnički ravnatelj odlučio sam Vama, i u Vašem listu objaviti da sam pun pouzdanja umjetničko vodstvo prepustio iznimnom čovjeku i glazbeniku – pjevaču Darku Solteru, docentu. Nakon četiri godine čekanja, prihvatio je moju zamolbu, a po izboru interpretâ i programa za godinu 2024., i prije sam to znao, zamijenit će me bolji od mene!
Kako iznova uspijevate publici ponuditi svjež i zanimljiv program?
Više od godine dana prije Festivala pozivao sam pojedine ansamble ili primao njihove zamolbe za nastup kako bih imao pripremljen program za prijavu na natječaje. Razgovarali smo i dogovarali se. Nekad smo se uspjeli dogovoriti, a nekad sa žaljenjem nismo. S obzirom na to da Dvigrad festival ima novoga umjetničkog ravnatelja, ovoga sam puta potpuno miran, jer ja se neću upletati u njegove izbore. Razgovarati i dogovarati da, i to samo tada kada ću ga nešto zamoliti. Nisam ga zamolio ove godine, neću ni sljedećih! Čitamo si misli. Uvijek smo željeli ono nabolje od mogućega. U svemu. Već dugi niz godina traje moja suradnja s dr. Solterom, tijekom koje smo svakim projektom ostvarivali, svaki svoje, snove, a počela je davne godine, kada sam njegov Ansambl Responsorium pozvao da po prvi put gostuje na Dvigrad festivalu. U međuvremenu je ovaj cijenjeni ansambl, kojemu je dr. Solter jedan od utemeljitelja i voditelja, postigao sjajne uspjehe – spomenimo samo kako su dvostruki laureati Nagrade „Ivan Lukačić“ žirija Varaždinskih baroknih večeri za izvrsnost interpretacije. Zbog dugogodišnjeg iskustva u organizaciji i vođenju projekata te sjajnog poznavanja osnovne materije, mislim da je dr. Solter bio pravi izbor za ovu funkciju i vjerujem kako će donijeti nove poglede i svježe ideje na Dvigrad festival.
Kada je riječ o ranoj glazbi, gdje pronalazite nove izvore? Koliko istraživanja stoji iza svega?
Nove izvore, ako je riječ o glazbi, traže interpreti, koji svojim istraživačkim pristupom uspijevaju zadiviti kako publiku tako i znalce, a poglavito one kojima je glazba profesija, uključujući tu, dakako, i muzikologe. U Cantusu, iz srpnja 2006. godine, muzikologinja Jana Haluza osvrnula se na Dvigrad festival riječima da je zbor Nova Schola Gregoriana pod vodstvom dirigenta Alberta Turca, docenta za gregorijansko pjevanje na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, pružio najvjerodostojniji uzor za izvedbu koralnoga repertoara, i dodala kako se nada da će se i ubuduće naći izvori i nadahnuća za festival koji je po mnogočemu jedinstveni dragulj naše koncertne ponude. Taj mi osvrt govori da su i koncerti triju prijašnjih festivala bili vjerodostojni jer je, ne po svim koncertima koji su bili izvedeni, nego po onima koji su to uistinu bili, Papinski institut za crkvenu glazbu u Rimu te godine odlučio Dvigrad festivalu dati pokroviteljstvo, prepoznavši njegovu vrijednost, i time mu odati priznanje – doista najveće moguće strukovno priznanje našem festivalu – poslavši mu na dar zbor Nova Schola Gregoriana koji je održao koncert u kanfanarskoj crkvi svetog Silvestra, i u nekoliko sljedećih godina s iznimnim gregorijanskim repertoarom razdragao duše vjernim poklonicima sakralne glazbe i Dvigrad festivala.
Kada je riječ o izvedbi, ali vezano i uz ophođenje, uz ljudske osobine, to što sam kao ravnatelj Festivala, i kao onaj koji sam uvijek bio pri ruci, doživio već pri prvom susretu, s prvim ansamblom – bio je to talijansko-švicarski ansambl Lucidarim – pratilo me je tijekom svih ovih godina, događalo se uvijek. Bili su iznimno ljubazni, bili su strpljivi, nisu nikoga zamarali. Pravi umjetnici su nenametljivi, ne natječu se međusobno, ne zivkaju, ne guraju se, i oni su ti koji su svijetom pronijeli glas o Dvigrad festivalu, i oni su ti, a ne ja, koji su ga svrstali među relevantne festivale rane glazbe u Europi. Svojim glasom, svojim pristupom, svojim izvedbama. I svojim ljudskim odnosom prema Festivalu i meni, što god to bilo i značilo, i mojim odnosom i odnosom moje žene Nede Katarine Josipe i naše obitelji i prijatelja prema njima, shvatili su i prihvatili, kao i mi, da jedni druge čujemo i da si time pružamo ono što i glazba sama – ona nas vodi u rajske visine, donosi mir duši našoj. Nema tog novca koji to može učiniti, čime bi se to moglo kupiti. Psalam 108 daje odgovor:
„Moje je srce sigurno, Bože, / sigurno je srce moje: / pjevat ću i svirati.
Probudi se, dušo moja! / Probudi se, harfo i citaro! / Probudit ću zoru jutarnju.
Hvalit ću te, Jahve, među narodima, / među pucima tebi ću pjevati ...“
Što nam možete reći o produkciji i uredništvu? O kakvom je sadržaju riječ?
Kao Udruga Prosoli – Sveta glazba, koja prema Statutu za glavni cilj svojega postojanja ima „promicanje te unaprjeđivanje glazbeno-kulturnih, glazbeno-povijesnih, kulturnih i kulturno-umjetničkih vrjednota“, imamo svoja tijela, raspodijelili smo se tako da svi imamo svoju misiju koja je vezana uz profesiju koja nam je osnovna, pa gotovo u svemu sami pokrivamo sva područja naših aktivnosti, i to bez bez obzira na to što imamo mali broj članova. Dobro smo se snašli jer imamo lektora i korektora, imamo dizajnere, prevoditelje, zapravo gotovo sve pokrivamo sami, čime je olakšano naše djelovanje.
Takvi kakvi jesmo, mi smo složna obiteljska zajednica s još šest obiteljskih i prijateljskih veza, koje traju od početka 20. stoljeća, a to su poimence obitelji Horvat, Kantoci, Špoljarić, Miletić, Kerin te obitelj Karmele i Zvonimira Prosolija – s kojima smo srodstvom i prijateljstvom te Božjim naumom „udruženi“ da promičemo vjeru, kulturu, umjetnost, koju su nam prenijeli majke i očevi. U autobusu koji je početkom prosinca 2000. – Jubilejske svete godine – krenuo iz Zagreba prema Rimu, bio sam i ja, i bio sam jedan od mnogih koji su 8. prosinca imali prigodu u bazilici svetog Petra pribivati svetoj misi slavljenoj za članove Serra klubova diljem svijeta – pripadnike katoličkog pokreta koji mole za svećenička i redovnička zvanja u Katoličkoj crkvi i koji, kao takvi, pripadaju Kongregaciji za katoličku edukaciju.
Ovdje bih pripomenuo da je Serra klub Italije 1992. godine utemeljio svjetski natječaj za Serra priče koje promiču kršćanske i univerzalne vrjednote, na kojem je priča Ivana Ićana Ramljaka Kruh sv. Ante, još i prije nego što je Hrvatska postala dio toga međunarodnog pokreta, osvojila prvu nagradu. To je prva međunarodna književna nagrada koju je Hrvatska dobila nakon proglašenja svoje samostalnosti.
Poslije euharistijskog slavlja pred glavnim oltarom Bazilike, kao guverner Serra pokreta u Hrvatskoj, imao sam čast osobno se susresti sa svetim ocem Ivanom Pavlom II. Strategija koju sam unaprijed pripremio bila je ta da – uz to što ću se predstaviti imenom koje sam dobio nekoliko mjeseci poslije uhićenja i političkog utamničenja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca 1946. (po podnesenoj žrtvi za svetu Katoličku crkvu i po mučeničkoj smrti – za mene i za nas Hrvate već svetim) – Svetom Ocu darujem nosače zvuka svete crkvene glazbe objavljene od početka devedesetih godina u već navedenim producentskim kućama. Kleknuvši pred oltarom iznad groba svetog Petra u papinskoj bazilici u Vatikanu, i poljubivši ruku današnjega svetca, u dopuštenom mi trominutnom obraćanju ispričao sam priču svojega života vezanoga uz kršćanske vrijednosti darovane mi od roditelja i Crkve, u što sam uključio i svoj politički progon i udaljavanje s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Blagoslovivši mene i donesene mu darove, Papa je blagoslovio moje djelo, odnosno zajedničko djelo svih onih koji su mi do tada pomagali i, pomažući mi svojim Bogom darovanim talentima, stvarali kolekciju sakralne glazbe.
Od 2002. objavili smo 63 časopisa za sakralnu glazbu Musica sacra, uz koji je uvijek bio priložen nosač zvuka ili glazbeni video u vlastitoj nakladi. Ukupno je producirano oko 100 nosača zvuka ili glazbenih videouradaka. Producirali smo i 11 znanstveno-obrazovnih filmova iz projekta koji je, uz puno pouzdanja u Udrugu s kojom je surađivala i mene kao producenta, osmislila dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek. Sve to provedeno je na zadovoljstvo svih onih koji su zaslužni za taj projekt, a i biskupa onih biskupija u kojima su se ti filmovi, posvećeni Blaženoj Djevici Mariji kroz stoljeća, snimali.
Proširili ste svoje djelovanje i izvan granica Hrvatske?
Nakon trideset i jedne godine naše aktivnosti, odnosno, naše misije koja se zove glazba, nešto smo i naučili, pa smo uz Dvigrad festival osmislili i proveli još šest festivala, i svi su oni međunarodni (Arije kroz stoljeća glazbe u Hrvatskoj i Arije kroz stoljeća glazbe u Bosni i Hercegovini, Vrhbosna festival, Bugarska, Consortium sine nomine hrvatsko-talijansko-slovenski te Dnevi stare glasbe u Sloveniji).
Ima li nečega sličnoga u Hrvatskoj ili u regiji?
Neki slični festivali postoje u Hrvatskoj, no oni su, međutim, nešto užeg karaktera, a takvi festivali postoje i u nama susjednim zemljama.
