Prvog dana Human Rights Festivala održana je nacionalna premijera dokumentarca “Sickfuckpeople”, kontroverzne priče o maloljetnim narkomanima koji žive na ulicama Odese, nagrađenog na Raindanceu i Sarajevo film festivalu. U kinu Europa razgovarali smo s mladim redateljem Jurijem Rečinskim, koji nam je najavio i distribuciju filma po hrvatskim nezavisnim kinima.
Vaš film jedan je od dokumentaraca koji su obilježili godinu, igrao je na nekima od najvećih festivala, ali čujem da nije otpočetka sve išlo lako?
Nakon što smo ga završili, mjesecima smo dobivali samo odbijenice. Ljudi su bili uvrijeđeni filmom. Direktor jednog od velikih festivala osobno mi je pisao s molbom da se okanim režije.
Što im je toliko smetalo?
Smatrali su da iskorištava protagoniste. Da pokazuje samo najgore od ljudske prirode i da u njemu nema nade. A ja mislim da moj posao nije izmišljati nadu tamo gdje je nema.
Vaši protagonisti izgubljena su djeca koja žive izvan zakona. Kako ste stekli njihovo povjerenje?
Taj sam film počeo snimati nakon jednog užasnog razdoblju u života kad sam se samo htio zavući u najdublje i najmračnije mjesto daleko od stvarnosti. Čuo sam da u Odesi postoje podzemni tuneli u kojem žive mladi beskućnici i idući dan već sam bio tamo. Nekoliko sati kasnije, ubrizgavali su drogu pred našim kamerama. Sutradan je vođa skupine dobio je epileptički napad, a ja sam mu pomogao jer su drugi bili previše drogirani. Time sam stekao njihovo povjerenje i krenuo na put koji je trajao tri godine, nažalost u vrlo predvidivu smjeru. Velik dio tih ljudi danas je mrtav ili su postali okorjeli kriminalci.
Mislite li da ste zaista iskoristili njihovu tragediju?
Rekao bih da je tu bilo obostranog iskorištavanja, i to ne samo materijalnog. Naš odnos nije ni prijateljstvo, ni ljubav, ni mržnja, ali sadrži sve te elemente. Zajedno smo prošli niz iskustava koja su nas oblikovala, i danas smo neki drugi ljudi.
Je li vam taj proces pomogao da pobjegnete od svojih demona?
Prije bih rekao da sam naučio živjeti s njima. Sad pripremam igrani film temeljen na mojem iskustvu koje je prethodilo odlasku beskućnicima. Bilo je to prije nekoliko godina kad sam se iz Moskve vratio roditeljima u Kijev. Djevojka s kojom sam tek počinjao vezu pala je s litice i zadobila strašne ozljede. Mjesecima je bila u bolnici, pretvarajući se u komad vrištećeg mesa svakih nekoliko sati kad bi lijekovi prestali djelovati. Cijelo vrijeme bio sam uz nju. I bio sam potpuno bespomoćan. Tad sam se prvi put suočio s fragilnošću života. Shvatio sam da nas nitko ne priprema na užase koji nas mogu pogoditi.
Je li to ono što želite postići svojim filmovima?
Da, želim da se počne govoriti o neugodnim temama. Želim pokazati da nema te institucije koja vas može spasiti kad vas nešto obori na zemlju. Sami ste sebi jedina šansa i samo o vama ovisi hoćete li preživjeti.
