Miro Gavran voli “dupliće”. Takva su njegova djela: “Sve o ženama” i “Sve u muškarcima”, “Pivo” i “Sladoled”, a sada je najnovijim primjerom i “Lutka” dobila pandan u “Savršenom partneru”.
I baš kao što “Lutka” govori o očekivanjima muškaraca pa glavni junak posegne za androidom – lutkom koja postaje savršena žena za njega, tako u “Savršenom partneru” mlada poslovna žena nabavi androida, kako joj pažnju i vrijeme ne bi odvlačio život s čovjekom od krvi i mesa, sa svim njegovim specifičnostima, željama, vrlinama i manama. Neke su situacije, autoru se to mora priznati, “prepisane” iz života, dijelovi priče jasno bacaju svjetlo na klišeje kojima svi baratamo u stvarnom životu, ali redateljica Slađana Kilibarda (dramaturginja je Dina Vukelić) djelo predstavlja kao pomalo neujednačeni spoj komedije i mjuzikla, u čemu se gubi vrijeme (djelo naime traje dva sata, ali bi ga se bez mnogo štete moglo sabiti na finih 75 minuta), ali i žaoka priče, jer ima ovdje “štofa” za finu satiru na vječnu temu muško-ženski odnosa, očekivanja i nerazumijevanja.
Uloge tumače: Lana Gojak Bajt, Sven Jakir i Kristina Krepela i pri tome je Lana Gojak Bajt u najtežoj poziciji. Njezina je Tina napisana kao karikatura mlade poslovne žene koja želi sve i želi to odmah, tako da kada kroz priču i počnu njezine emocionalne mijene, prekasno je za simpatije kod publike. Sven Jakir, u dvostrukoj ulozi ostavljenog dečka i robota, igra na kartu fizičkih razlika između ljudskog tijela i onog što zamišljamo pod pojmom visokosofisticirani android. Kristina Krepela u ulozi izumiteljice i promotorice robota Barbare najbolje koristi završni preokret u priči.
