Ne pripada nikome i ničemu. Ovom rečenicom završava kratka crtica o autoru na kraju romana (ili studije) Doboši noći . Taj nepripadajući autor je Miljenko Jergović, a upravo Doboši noći (Fraktura, urednik Seid Serdarević, 99 kuna) jasno demantiraju ovu autorsku tvrdnju.
Jergović pripada Sarajevu, a ova je knjiga samo jedan u nizu krunskih dokaza te tvrdnje. Priču o šumaru Josipu Guberniku, koji u vrijeme Prvog svjetskog rata po šumama na brdima oko Sarajeva traži bijeli javor, Jergović je nazvao po nikada pronađenom (jedinom) romanu Tina Ujevića, a u njemu piše o Guberniku i njegovu djelu Dnevnici sarajevskih noći, stvarajući pri tome portret Sarajeva, grada pozornice na kojem je pucnjem iz pištolja Gavrila Principa počeo Prvi svjetski rat.
Doboši noći ovdje su snažan simbol, simbol grada nad kojim je navučena koža, a po toj koži čovječanstvo i povijest sviraju svoju najkrvaviju glazbu. To je glazba 20. stoljeća u kojem je svijet preživio dva krvava rata, dok Balkan i Sarajevo nisu bili te sreće . Balkanski su ih ratovi uveli u Prvi svjetski rat i opći pokolj, dok su ratovi u devedesetima pokazali da kod nas može biti i mnogo gore od onoga što su ljudi nazvali sukobima svjetskih razmjera. Zato je ovaj roman, ili ova studija, na čemu inzistira sam Jergović, vjerojatno potaknut i opsegom od 152 stranice, sjajan portret jednog čovjeka, priča o njegovu djelu, ali i nadasve dojmljiva priča o gradu i prostoru preko kojeg kao da se prelama sve ono najgore što je čovjek u stanju učiniti čovjeku. Jergović je majstor koji ocrtava to najgore, ali i ljepotu koja živi u tom i takvom svijetu, ljepotu bez koje nema ljudskog opstanka.
