Ona na "pozornicu" stiže autom. Parkira iza kamene kuće, promatra, miriše, u malom vrtu ubere i zagrize rajčicu. Prilazi vani postavljenom stolu. Vadi iz torbe "večeru", kruh i komad sira. Iz kuće izlazi muškarac.
"Dobar dan, dobro došli u Kuruzovac."
"A vi ste?"
"Ja sam vaš uljez, Bojan."
Kuruzovac je dio velikog parka oko splitske vile Dalmacija. U pozadini je more nad kojim polako gasne dan. To što gledamo, sjedeći na stolicama i klupama na osušenoj travi, nije kazalište. Sličnije je filmu. Ali nije ni film. To je život dvoje ljudi u kojem smo mi uljezi.
Između žene koja je prvi put došla u to selo i tu kuću koju je naslijedila a da ne zna zašto od čovjeka kojeg nije poznavala i muškarca kojeg tamo zatječe polako se stvara veza. Ona ga poziva da ostane. Dijele skromnu večeru, pričaju. Potom doručkuju, pečena jaja na oko, kao izraz nježnosti od kojeg se njoj plače, prava su. Kao i obrok koji će kasnije večerati. Kao i vino iz boce koju on otvara.
Što je intimna veza između njih dvoje snažnija, to se mi sve više uvlačimo u sebe, mirni kao bubice, više s osjećajem voajera u tuđi život nego gledatelja kazališne predstave.
U tome i jest veličina glume njih dvoje i magične kemije koja se između njih razvija u riječima, pokretima i pogledima, a ponajviše zapravo u tišinama koje iskre i zrače.
Ona, bezimena, a zapravo utjelovljena autorica, je Snježana Sinovčić Šiškov. On, Bojan, je Zlatko Burić. A komad je "Lisica" Dubravke Ugrešić u produkciji splitskog HNK.
Splitsko ljeto, onaj festival koji je ministrica kulture proglasila podbačajem prije nego što je i počeo, tako je dobilo još jednu nezaboravnu i antologijsku predstavu u čas minucioznoj, čas vehementnoj režiji Ivice Buljana, koji potpisuje i ingenioznu dramatizaciju romana Dubravke Ugrešić.
Minimalne intervencije scenografkinje Ane Savić-Gecan učinile su ionako čudesan ambijent još čudesnijim. K tomu je uzduž staze prema prizorištu postavila u prozirnim kockama konceptualnu izložbu raznovrsnih predmeta u kojima odlazeći, kao u spomenaru prepoznajemo snažne i važne simbole odgledane priče i života.
Ona je ujedno i autorica kostima, svakodnevne odjeće u prvom dijelu predstave, a onda cirkusko-klaunovske u drugom dijelu, koji je pomaknut u drugi kutak parka.
Uvjerljivo su u prizore, kao režirane, ulazile i čudesne mačke, kao što je čudesna bila kratka epizoda Saše Antića kao obogaljenog i prolupalog deminera Terminatora, a sve uz odabranu i skladanu glazbu Antića i Luke Barbića.
U drugom dijelu glumci najprije drže konferencijsko "predavanje" na temu kako nastaju priče. Čitaju dijelove Ugrešićkina romana koji govore o jednom drugom romanu koji je, pak, postao temom trećeg u djelu Borisa Piljnjaka. U grmu je u pokretu zaustavljena preparirana lisica, a mi učimo o njenoj simbolici na Zapadu i Istoku, dalekom i slavenskom. A onda se glumci i predstava transformiraju u burlesknu igru riječima, akcentima, samim zvukom jezika, kao u najslavnijim danima kazališne avangarde. Čitamo, slušamo, prepoznajemo reference i posvete Schönbergu, Mauriziju Kagelu, Harmsu, Maljeviću, Zamjatinu... A sve skupa je, kao što je nakon predstave zahvaljujući cijeloj sjajnoj ekipi rekao sam Ivica Buljan, posveta iz dubine srca i oproštaj od naše velike književnice.
Na kraju silazimo do mora, koje je, uz tihi pjev harmonike, svojim uzbibanim romorenjem po stijenama bilo zvučna kulisa kratkom epilogu predstave. Bojan izgovara autobiografski epilog vlastitom životu, domu i izgnanstvu iz njega Dubravke Ugrešić. A Ona se oprašta od Bojana, lika koji je do 1991. u Zagrebu bio sudac, da bi se tada iz solidarnosti prema otpuštenim kolegama deklarirao kao Srbin, izgubio posao i postao deminer te u šumi, koju je Njoj u prvom dijelu predstave pokazivao, od jedne zaostale mine na mjestu gdje je nije trebalo biti izgubio život.
"Svijet je minsko polje. I nema drugog doma do tog. Morat ću se naviknuti." Tim riječima Ona zaključuje predstavu i život, otpravljajući nas iz oaze velike umjetnosti natrag u sve okrutniji i besmisleniji svijet.
Otvori KEKS Pay
