Godinama smo slušali kako tekstovi novih, mladih autora teško dolaze do pozornica hrvatskih kazališta. I to je bila istina čak i za drame koje su nagrađivane Držićem, dakle nacionalnom nagradom za novi dramski tekst. Situaciju su u prvom redu počela mijenjati nezavisne kazališta, koja su pokazala ne samo potentnost tih dramskih tekstova već i način na koji mladi autori, govoreći glasom novih generacija, šire dijapazon tema i ulaze u prostore kojima se kazalište nije bavilo. A ti su novi prostori neizbježno značili i novu publiku. Od velikih i etabliranih kazališnih kuća prvi se sličnim 'receptom' poslužio ZKM, ne samo stvarajući neke od svojih najvažnijih predstava već i otvarajući program (koji je sada već tradicionalan) "Čitanje Držića", u kojem svi zainteresirani, prije svega redatelji i ravnatelji kazališta, ali i publika, mogu čuti glumačka čitanja novih drama koje uz svoje ime nose i oznaku Nagrada "Marin Držić". Na sreću, potraga za novim, mladim, ili barem mlađim, dramatičarima danas je put kojim idu i druge kazališne kuće.
HNK u Zagrebu tako je još 2022. godine imao Natječaj za najbolji suvremeni dramski tekst, natječaj na kojem je pobijedio Espi Tomičić i njegova drama "Budi uvijek kao zmaj". Predstava je premijerno izvedena u rujnu prošle godine, čime je obilježila početak nove sezone i to u prostoru Lada, da bi se odmah nakon otvaranja novog zagrebačkog kazališta, tj. druge scene HNK Zagreb, s velikim uspjehom preselila na scenu HNK2. Istovremeno to je i predstava s kojom Drama središnje nacionalne kazališne kuće uspješno gostuje izvan Zagreba, i to ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu. Tako je priča o Petru, transmuškarcu, i njegovim razgovorima s psihoterapeutkinjom, o njegovu djetinjstvu kad je još bio Matea, a koju je režirala Olja Lozica, ujedno postala i drama kojom je ovaj dramatičar potvrdio svoj renome.
I Teatar &TD odavno je rasadište novih dramatičara jer tamo smo u zadnje vrijeme upoznali Vida Leža, autora dramskog predloška predstave "Ubu ovo ono", velikog hita ovog kazališta, koji je svoj status "dečka koji obećava" potvrdio i dramom "Zeitnot", koju je napisao i dramatizirao u suautorstvu s Filipom Rutićem. Dok čekamo njegov iskorak iz Savske ceste, treba reći da je njegov kolega Vid Adam Hribar krenuo velikim koracima. Nakon predstava "Hiromi" i "Muškarac upoznaje ženu!" u &TD-u, ZKM je početkom listopada izveo njegovu novu drama "Nikaragva", u režiji Patrika Sečena. Time je Hribar definitivno potvrdio ne samo da se na njega treba ozbiljno računati već i da svojom kazališnom svestranošću (piše, režira, ali i sklada glazbu) pred publiku donosi drukčiji uvid u svijet i vrijeme u kojem živimo. U "Nikaragvi" to otkriva već i sam naslov djela. Naoko je izabran sasvim slučajno iz mase kvizaških geografskih podataka kojima barata jedan od likova drame, ali 'slučajnost' pada u vodu kada se pogleda predstava. Zemlja vulkana ovdje je sinonim za obitelj u kojoj erupcija nikako da se dogodi. Priča o naoko sasvim prosječnoj zagrebačkoj obitelji na duhovit, ali i zastrašujući način, otkriva naša stvarnost. Baka je bolesna, u krevetu, na koncu i umire. Djed kuha i mota se kućom, mama ne ustaje s trosjeda, odavno izgubljena u životu i iznevjerenim očekivanjima, dok tata forsirane veselosti ne uspijeva komunicirati doslovno ni s kim... Sin i kći odavno su izgubili svaku nadu. Nema tu nasilja ili traume, a opet je sav taj život jedna velika trauma. Trauma uzaludnosti i izgubljenosti u predstavi uz koju ide: "svakako gledati".
Otvori KEKS Pay
