Muzej Mimara obilježava jubilej, 25. obljetnicu postojanja, izložbom “Tri teme iz fundusa muzeja” kojom su autori, Lada Ratković-Bukovčan, Tugomir Lukšić i Slaven Perović, predstavili predmete iz triju različitih muzejskih zbirki: stakla, slikarstva, crteža, grafika i iluminacija.
Zbirka muzeja odnedavno se može pregledati preko aplikacije za pametne telefone pa su iz muzeja prvoga dana korištenja zabilježili gotovo tisuću posjeta! Posljednjom izložbom predstavljaju heterogenu građu i raznovrsnost ostavštine Ante Topića Mimare.
Prvi dio izložbe čini 30-ak staklarskih djela proizvedenih u drugoj polovici 19. stoljeća – pehari, tanjuri, servisi za piće... izrađeni u Šleziji, Češkoj, Muranu, Beču... a neke od njih javnost prvi put ima priliku vidjeti. Muzejska savjetnica Lada Ratković-Bukovčan posebno ističe pehar nastao u Compania di Venezia Murano oko 1890., repliku “vjenčanog pehara Barovier” – kalež od kobaltnoplavog stakla ukrašen je raznobojnim emajlom i pozlatom. Tu je i tanjur s prikazom dobrog pastira, čaša čije je tijelo oslikano alegorijskim prikazom “Grba smrti” pa je na štitu grba naslikana lubanja, a nad njegovim desnim uglom smještena je kaciga s bujnom perjanicom i parom rastvorenih krila. Zanimljive su i čaše po uzoru na Dürerove grafike i dva pehara koji su napravljeni u šleskoj radionici.
Parisov sud i Krajolik s dugom
Cijeli niz predmeta iz stalnog je postava izdvojen te je detaljno objašnjena i obrađena povijest njihova nastanka, zbog čega je izložba i edukativna. Staklarska zbirka muzeja jedna je od najbogatijih u Hrvatskoj – seže u drugo tisućljeće prije nove ere pa sve do kraja 19. stoljeća, a na izložbi su predstavljena djela iz posljednjeg perioda zbirke.
Druga tema izložbe dvije su slike Rubensove škole, mitološka scena “Parisov sud” i pastirski “Krajolik s dugom”. Dvije su vrijedne slike iz okruženja flamanskog baroknog slikara Petera Paula Rubensa pa se izložbom želi osvijetliti povijesno-umjetnički ambijent nastanka umjetničkih djela. Kompozicija “Krajolik s dugom”, koja je izvorno bila označena kao Rubensovo vlastoručno djelo, ponavlja motiv originalne slike u Ermitažu iz 1632.-1635. Slika “Parisov sud”, za koju je Ante Topić Mimara smatrao da ju je izvorno napravio Antoine Watteau, znameniti francuski slikar iz doba regenstva koji je bio pod utjecajem Rubensa. To je teoretski moguće, smatra Tugomir Lukšić, ravnatelj muzeja i autor druge teme izložbe.
Mimarin “Parisov sud” ponavlja temu i kompoziciju slike “Paris nagrađuje Veneru jabukom” koja se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu, a nastala je nekoliko desetljeća kasnije (potkraj XVII. stoljeća).
Tema joj je mitološka priča o sudu koji Paris mora donijeti o najljepšoj među trima božicama – Minerve, Venere i Junone – koja će kasnije dovesti do Trojanskog rata jer je izabrao Veneru, koja mu je obećala najljepšu ženu na svijetu Helenu.
Zagrebačka slika u cijelosti ponavlja Rubensovu temu, samo što su obronci brežuljaka, riječne obale, mosta... naglašenije su i uočljivije, a oblici livada, stabla, krošanja su volumenski sažetiji i crtački zatvoreniji. Sve to govori, smatra Lukšić, da je autor bio kreativac koji je slici želio dati vlastiti pečat. Nastala je u posljednjem desetljeću Rubensova života kada je on bio pod velikim utjecajem Tiziana, majstora renesanse i manirizma čija je djela proučavao u Madridu iz zbirke španjolskog kralja Filipa IV.
A posljednju, treću temu, odabrao je Slaven Perović, autor studije o podrijetlu autora armenskog kodeksa iz 14.stoljeća. Zbirka crteža, grafika i minijatura muzeja sadrži tri armenske sitnoslike kojima je autor Zakarija Ahtamarci, majstor sitnoslikar i pisar.
Na prvoj je prikazan Euzebije i njegovo Pismo Karpijanu. Na druge su dvije obostrano prikazane Kanonske tablice, a nastali su u jednome od najtežih trenutaka armenske povijesti, kada su cijelu zemlju uništili i opustošili krvoločni Tatari.
Slaven Perović je po stilu zaključio da bi autor listova mogao biti Zakarija Ahtamarci jer je imao izrazito osoban stil, ali i po kompozicijama sitnoslika te simbolima – životinja, biljaka, prikazom lica.
Listovi iz antikvarijata
– Da bih utvrdio podrijetlo listova, otputovao sam u Erevan kako bih razgovarao sa stručnjacima budući da pismo nisam mogao čitati, no crteže sam mogao usporediti. Armenski stručnjaci bili su poprilično sumnjičavi, smatrali su da je nemoguće utvrditi autora iz 14. stoljeća budući da takvo što još nitko nije napravio. Uostalom, oni od pamtivijeka sve zapisuju pa po tome i znaju autore djela. Međutim, ovaj je kodeks tijekom 19. stoljeća rastrgan pa su listovi završili na raznim dijelovima svijeta te im se izgubio trag.
Nakon što sam listove donio u Erevan, i tamo su zaključili da je riječ o Zakariji Ahtamarciju – kaže Perović. Kodeks je izvorno imao 270 listova, a osim usporednih kanonskih tablica s osam oltara i 10 tablica, sadržavao je i 12 prikaza Krista s četvoricom evanđelista.
Dva izložena lista u muzeju, Ante Topić Mimara pronašao je u jednome antikvarijatu u Europi.
U istoj se zbirci čuva i armenski molitveni svitak pahpanak ili hmail, koji je nastao 1721. godine. Takvi su svici zapravo talismani, amuleti ili hamajlije koje štite onoga koji ih nosi od uroka, bolesti, čaranja. Sadrže molitve i zaštitne magijske formule, a nastao je u Carigradu. Nosio se pod jastukom ili u džepu, a poseban je jer je drugi po veličini u Europi, dugačak 811 centimetara!
U sklopu izložbe nalazi se i prijedlog donacije francuskih grafika iz 19. stoljeća Muzeju Mimara koje će biti izložene od 18. listopada do 18. studenog pod nazivom “Crteži i grafike francuskih malih majstora 19. stoljeća iz hrvatske privatne zbirke”, a vlasnik, čije će se ime doznati na otvaranju izložbe, vrijednu zbirku bakropisa darovat će muzeju.
Napravili su ih u to doba vrlo značajni autori, nagrađivani zlatnim medaljama na salonima, dobivali su odličja vitezova časti, a cilj im je bio oživjeti tehniku bakropisa iz 17. stoljeća. Dva bakropisa Charlesa Jacquea, koji je surađivao s Louisom Maryjem, koji je umro sa 35 godina, no bio je vrlo plodan. Značajan je jer je obnovio zaboravljenu grafičku tehniku vernis mou, tehnikom mekog voska.
Izloženi su i radovi Henrija Guérarda, za kojeg je Manet rekao da je najveći živući bakropisac svoga vremena nakon što mu je ovaj napravio portret, zatim bakropisi Augustea Delâtrea, radovi Julesa Laurensa, Henrija Leforta, Gustavea Leheutrea...
