Nema ni desetak dana otkad su u Matici hrvatskoj predstavljena Sabrana djela akademika Slobodana Novaka, najznačajnijeg živućeg hrvatskog prozaika, a taj se projekt zajedno s autorom našao na optuženičkoj klupi. Optužnicu je napisao književnik i kolumnist Jurica Pavičić, koji je u Jutarnjem listu osamdeset devetogodišnjeg Novaka nazvao – kretenom.
Neodmjerene riječi
Urednik Sabranih djela Tonko Maroević o Pavičićevoj kolumni veli: “Razočaran sam, žalostan, bolan – velikim dijelom i zato što Juricu Pavičića inače poštujem i što je više puta znao izaći iz ograničenja senzacionalističkih, herostratskih obveza (što mu ih imperativom nameće medij kojim se služi i kojem služi). Kad je već krenuo u sentimentalno prisjećanje, mogao je zadržati i nostalgično-evokativni ton, a ne prijeći na vrijeđanje i neodmjerene riječi. Kad se već prepoznaje u razočaranju, mogao je ostaviti pravo starom piscu da svoje razočarenje i zgroženost artikulira kako zna i umije. Dok je za svoje oduševljenje “ranijim” tekstovima naveo dobre razloge, o novijim, usputnim tekstovima nema konkretnih citata ili analiza. S obzirom na “Pristajanje”, možemo s pravom imati različita mišljenja, ali oko tekstova iz “Protimbi” i “Digresija” vrijedilo bi ih analizirati pro et contra (a tekstovi iz Hrvatskog lista nisu dio Sabranih djela i ne poznajem ih, a spadaju u obično pravo svakog građanina da iskaže svoje civilno mišljenje – s kojim se ne moramo slagati). Neprimjereno je spominjanje sinekura kad je Slobodan Novak kao urednik savjesno i skrupulozno popratio u život veliki broj značajnih knjiga i znao se založiti za prave vrijednosti, a dio valorizacija ušlo je i u Sabrana djela. Jednom riječju, uvredama i bijesnim vokabularom (“kreten”) izašli smo sasvim izvan kritičkog dijaloga i bitno smanjili prostor slobode i prava da se čuje i drugačije mišljenje”, izjavio je za Večernji list akademik Maroević, koji je autor predgovora u Sabranim djelima.
A Davor Velnić, koji je uz Maroevića intenzivno više godina radio na Sabranim djelima, koja prvi put objavljuju i Novakov roman “Silentium”, o Pavičićevu tekstu izjavljuje:
“Jutarnji list ima svoju državu Hrvatsku, svoje političare, miljenike i prijatelje, neprijatelje, svoje poznanike i susjede, kazne i nagrade, svoje ideološke komisije i pripadajuće neprijatelje, svoje lakrdijaše, kolumniste, pisce (jedva ih razlikujem), svoje horizontalne veličine... i svoju književnost – i to je dobro – svi su na jednoj gomili. Jutarnji ima i svoj slogan: Mundus vult decipti, i list to obilato koristi. Kao ugledni oštroper nadriljevice, Jurica Pavičić je obilato iskoristio poruku koju je Prljavi Harry s velikog ekrana uputio svim neshvaćenim umnicima: Mišljenje je kao i šupak, svatko ga ima.
Provala nemoći
I to je za Pavičića kraj, nema dalje; nema kod tog splitskog ridikula ni ogleda ni ugleda, ni književne ni bilo kakve kritike, samo nepismeno blaćenje te nepoštovanje osobe i književnosti. Nisam očekivao toliku nervozu i provalu nemoći 'jutarnjikovih' dežurnih internacionalaca, ali i to je dobro. Svatko pokazuje ono što ima i govori ono što zna, a Jurica Pavičić, pokazuje ono što ima pa se igra svojim svingterićem, umišljajući da je to što prstom ispisuje po zidovima svojih tlapnji književna kritika. Ne nije, koliko god socijalistička Republika Jutarnji list kreditirala takvu pismenost. Ne, doista ne mogu ozbiljno komentirati ovakav novinski iscjedak, na primjer onaj dio: ja i Novak, Splićani, Dalmatinci, mi partizani, intelektualci, mi ovo, mi ono..., pazite, Novak ga je razočarao?! i Pavičić je kameno ozbiljan..., da, to treba liječiti, a do tada se tome možemo samo rugati ili tek slegnuti ramenima i reći: a na?! Čemu ozbiljno razmišljati o proždrljivoj ambiciji umišljenog intelektualista, Pavičić bi mogao pomisliti da je važan. A nije, nego se, zaokupljen sobom i svojom okruglom igračkicom, na koju mu je skrenuo pozornost Prljavi Harry s velikog ekrana, zaglavio između nepismenosti i predanosti”, tvrdi Velnić.
Nekoć su dobre novine - ustrajnom obranom vrijednosti - sebi pribavljale status tvorca (javnoga) mnijenja; današnje, pak, umalo dovršetkom evolucije u propagandne biltene svojih oglašivača (sve je manje morala u njihovom naplaćivanju kupcima na kiosku!), postaju irelevantne u tom smislu, pa time bezvrijedne i društvu u kojem izlaze - ali i oglašivačima, jer nitko ne vjeruje ni marketinškim podvalama koje objavljuju. Dakle, potpuni gubitak kredibiliteta! Bez obzira na navodnu ideološku boju, a obilato poduprto sindromom kreatora nove stvarnosti, laćanja misije osuđene na neuspjeh sve dok je ijednoga slobodnomislećeg čovjeka na zemlji. (Naime, kolika je stvarna vrijednost 'književne nagrade' koju neka novina daruje - svom kolumnistu???)