Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 110
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Šejla Kamerić

Propitujem nametnute identitete, prihvaćam ih i odbacujem. Dobro je ne biti previše siguran u to što jesi i tko si

Foto: Edvin Kalić
1/4
13.02.2024.
u 10:08

Svjetska umjetnica sa sarajevskom adresom upravo izlaže u Zagrebu na izložbi "Her Barbaric Luxury" u galeriji Trotoar

Tematika kojom se u svojim radovima bavi umjetnica Šejla Kamerić šeće od pojma društva, morala, snova, identiteta, posjedovanja, nasilja do sreće, tuge, rata, sjećanja, granice. Ipak, rad koji ju je obilježio i s kojim je postala svjetski slavna jest "Bosnian Girl" iz 2003. koji danas visi u najprestižnijim svjetskim muzejima. Među prvima koji ga je izložio u muzeju Fridericianum bio je legendarni kustos René Block s kojim je kreirala i posebnu ediciju tog rada koja je upravo izložena u zagrebačkoj galeriji Trotoar.

Kustosica Martina Marić Rodrigues postavila ga je u nov, vrlo zanimljiv kontekst izložbe "Her Barbaric Luxury", a Šejla Kamerić, umjetnica koja danas živi i radi na relaciji Sarajevo – Berlin – Istra, bila je na zagrebačkom otvorenju i oduševila se načinom na koji publika ponovno doživljava taj njezin stari rad.

Puno je godina prošlo, ali evo i sada moramo započeti s radom "Bosnian Girl" jer je jedna njegova verzija upravo izložena u Zagrebu. Je li danas on značajan jer je postao povijestan ili je nažalost njegova poruka i dalje aktualna i borimo se više no ikad s predrasudama?

Mizoginija je, nažalost, i dalje dio društva pa tako izuzetno aktualna tema. Živimo u vremenu straha i mržnje, zbog čega su predrasude sveprisutne. Rad "Bosnian Girl" nastao je prije više od dvadeset godina, a njegova snaga leži u tome što na jednostavan način govori o besmislenosti svakog oblika agresije. Često ne obraćamo pažnju na ono što govorimo ili čujemo, ali to je prvi prostor u kojem artikuliramo svoje misli, iz njega proizlaze djela koja ćemo kasnije ostvariti. "Bosnian Girl" ukazuje na to kako svi možemo biti žrtve, ali i počinitelji. Vjerujem da ovaj rad potiče na razmišljanje, omogućavajući publici da reflektira i možda uvidi kako ima mogućnost boriti se protiv nazadnog načina razmišljanja punog predrasuda, straha i mržnje. Zanimljivo mi je promatrati svaki svoj rad u povijesnom kontekstu. Sretna sam što upravo ovo djelo nastavlja tako aktivno živjeti, ali bila bih još sretnija da ga promatramo s boljeg mjesta od ovog u kojem smo sada kao društvo.

Prisjetite se okolnosti u kojima je taj rad nastao i kako se vaš odnos prema njemu s godinama mijenjao?

"Bosnian Girl" je nastao 2003. godine. Moj prijatelj, fotograf Tarik Samarah, bio je prvi koji je zabilježio grafite koje su nizozemski vojnici ostavili u Potočarima pored Srebrenice kao dio UN-ove misije zadužene za zaštitu te enklave. Do tada pristup tom lokalitetu bio je ograničen, podsjetit ću vas da je to vrijeme prije presude o genocidu na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Veliki dio masovnih grobnica još nije bio otkriven, a tragovi zločina bili su skriveni. Grafiti UN-ovih vojnika bili su dokaz nečega što je također bilo prikriveno. Tko su bili ti mladići? Koliko su bili obučeni i informirani? Kakva je bila njihova uloga u odnosu na njihovu nespremnost i očekivanja? Među grafitima s problematičnim sadržajem bio je i onaj koji se odnosi na bosansku djevojku. Znala sam da je to ono što me obilježava i potreba da stvorim sliku na kojoj ću zauvijek nositi tu poruku bila je jača od svega. Tako je nastao ovaj rad. Počeo je kao akcija u javnom prostoru. Željela sam ga podijeliti sa što više ljudi u vremenu prije društvenih mreža i zato sam koristila plakate, letke, tj. razglednice te tiskane medije u kojima je bio objavljen. Na svoj način, "Bosnian Girl" postao je viralan, i to se dogodilo vrlo brzo. Muzeji i galerije širom svijeta željeli su ga izložiti, svjetski mediji su ga prenosili i to se nastavilo do danas.

Smeta li vam što je sve što radite mrvicu u sjeni "Bosnian Girl"? Barem se tako čini onako na prvu.

Ne gledam stvari na takav način. Sigurno ne bih mogla opstati kao umjetnica da imam samo jedno uspješno djelo. Kontinuirano stvaram već četvrt stoljeća. Moja umjetnička praksa je raznolika pa nema natjecanja među radovima koje pravim. Istina je da mi je neko vrijeme smetalo što svi traže baš taj rad. Ljutila me površnost i svođenje mog rada samo na jedan kontekst, ponekad upravo onaj protiv kojeg sam se borila. Osjećala sam i pritisak pozitivnih stereotipa. Inzistiranje da se govori isključivo o tom radu na vrlo negativan način svodila me na "bosansku djevojku" od koje se očekuje da bude samo to – Bosnian Girl.

Stvaranje umjetnosti je oslobađajući čin pa se nisam previše opterećivala time kako drugi žele da me vide, već sam se poigravala s tim. Mnogi od mojih autoportreta igraju se s idejom nametnutih identiteta. Vjerujem u ono što radim, bavim se temama koje me zanimaju i propitujem sve oblike stereotipa. Oni koji svedu moj rad samo na teme vezane uz rat i Balkan ne mogu ili ne žele vidjeti dovoljno široko.

Kao što to i naslov ove zagrebačke izložbe sugerira, na umjetnike s Balkana i dalje se gleda kao na provincijalce. Zašto?

Mi ne djelujemo iz centra i iz pozicije moći, to je jednostavno tako. Čak i ako se preselimo u svjetske centre, naše porijeklo ne daje nam istu poziciju kao onima koji su rođenjem privilegirani ili imaju značajnu podršku u financijskom i svakom drugom smislu sistema koji u tim centrima postoje. Da bismo iz ove regije mogli biti relevantniji ili malo ravnopravniji na svjetskoj umjetničkoj sceni, moramo imati mnogo veću podršku javnih institucija kulture, koje su, nažalost, slabe i najčešće u službi sitnih političkih interesa. Moje iskustvo u zadnjih godinu dana rada u Bosni i Hercegovini bilo je jako negativno. Lokalni HDZ s ministricom kulture koja mrzi Sarajevo, ali i Mostar i sve što se ne uklapa u njezine vrlo privatne interese učinio je sve da minira moj projekt za Venecijanski bijenale i zbog toga će ove godine BiH biti predstavljena umjetnikom koji iz vlastitog nadahnuća pravi biste živućim političarima. Ali neću više trošiti riječi na njih. Srećom, postoje i pozitivni primjeri političara i institucija u regiji.

Šejla kamerić i kustosica Martina Marić Rodrigues na otvorenju aktualne zagrebačke izložbe “Her Barbaric Luxury”
Foto: VEDRAN HUSREMOVIĆ

A kakva je situacija s ljudima u privatnom sektoru koji podržavaju umjetnost?

Osim političke i institucionalne podrške, moram istaknuti koliko je bitno imati jake javne, korporativne kolekcije te privatne kolekcionare. U Zagrebu je dan prije otvaranja u galeriji Trotoar promovirana knjiga zbirke Vujičić, čije sam i ja dio. Izložba "Her Barbaric Luxury" na kojoj je prikazan "Bosnian Girl" iz edicije René Block mali je prikaz velike i divne kolekcije Cerin Antonić. Oni su i osnivači galerije Trotoar. Divno je imati tako posvećene ljude u privatnom sektoru koji podržavaju umjetnost. Njihove kolekcije su dio kulturnog nasljeđa, njihov rad i trud se treba prepoznati. Bez podrške privatnih kolekcionara nitko od umjetnika ne bi mogao opstati. Otkup radova za javne i korporativne kolekcije također je bitan. Kolekcija NLB nastavlja dugogodišnju tradiciju otkupa umjetničkih radova iz regije. Nadam se da će takvih primjera biti još više. Bitno je spomenuti i kustose i umjetničke savjetnike. Da bi imali jaku umjetničku scenu, njihov rad mora se sistemski podržati. Sretna sam što mogu raditi s platformom Nomad koja na pravi način prati rad umjetnika s našeg kulturnog prostora. U njihovoj organizaciji u svibnju ćemo promovirati moju novu monografiju u Beču.

Koje vas teme trenutačno okupiraju?

Uvijek radim na više projekata istovremeno; teme se prepliću i često se ponavljaju. Sve je uvijek povezano u životu pa tako jedna tema uvijek vuče niz drugih. U lipnju se otvara moja izložba u Cukrarni u Ljubljani, na kojoj će biti prikazan radovi "EU/Others" iz 2000. i "Dream House" iz 2001. godine, ali i serija novih radova u kojoj propitujem politiku medija. Kako reflektirati sadašnjost? Što je slika idealnog društva danas? Sve ovo može zvučati komplicirano, ali to je samo prostor razmišljanja. Mene okupiraju teme koje su životne, one koje svi brinemo, a koje ne biramo. Prirodno je da na njih gledam iz svog ugla, kao žena, majka, umjetnica. Za samostalnu izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore, koja se otvara na jesen, radim novi rad koji se bavi femicidom, odnosno selektivnim abortusima.

Uvijek su vam u radovima bila važna ženska pitanja. Jeste li kroz ove sve godine, a iza vas je lijep broj radnih godina, uspjeli spoznati što znači biti žena u ovakvom društvu?

I žene i muškarci su u službi patrijarhalnog sistema. Svako ima svoju ulogu, ali na neki način svi su žrtve. To je sistem koji ne daje prednost ženama, već ih eksploatira, tlači, ponižava. Ali ni muškarci, koji su privilegirani u tom sistemu, nisu pošteđeni. Oni su ti koji se moraju praviti snažni, a najčešće nisu. Da bismo došli do ravnopravnosti i promijenili društvo nabolje, moramo još puno raditi na sebi, njegovati empatiju i učiti kako voljeti.

Rad “Bosnian Girl” na ulicama Sarajeva 2003. kada je i nastao
Foto: TARIK SAMARAH

Naš spol, rasa, mjesto rođenja, naslijeđeni status, sve su to identiteti koje nismo sami birali, to su nametnute pozicije koje nas definiraju i određuju način na koji nas drugi vide, ali i to kako vidimo sebe same. Vi svejedno u svom radu ne bježite od svog identiteta i mjesta iz kojeg potječete?

Identiteti nisu statične, krute stvari, oni se mijenjaju i razvijaju dok se krećemo kroz svijet i susrećemo s različitim kulturama i perspektivama. U svojim radovima propitujem nametnute identitete tako što ih prihvaćam samo da bih ih potom odbacila. Istovremeno tragam za onim što želim biti. Ne ograničavam se, ali i ne bježim. Mijenjam se i uživam u tome. Vjerujem da je dobro ne biti previše siguran u to što jesi i tko si.

U ratu ste upisali Akademiju likovnih umjetnosti i polagali ispite. Je li umjetnost bila terapija?

Rad može biti terapija, ali za mene je umjetnost utjeha, spas. Istovremeno je to i način na koji komuniciram. Umjetnost je siguran prostor u kojem mogu istraživati teme koje me zanimaju. Zahvaljujući umjetnosti, osjećam se slobodnom. Dok sam studirala, jedan profesor pokušao me poniziti postavljajući cinično pitanje – heklam li. Aludirao je na to da, kao žensko, moje djelovanje treba biti svedeno na kućanske poslove s malim izletima u rukotvorine i dekorativni rad. Mnogo godina kasnije, i ne zahvaljujući tom pitanju, počela sam stvarati radove iz serije "Hooked", koji su zapravo predimenzionirani heklani miljei. Svaki komad iz ove serije je poput paukove mreže. U procesu heklanja žena obavlja repetitivnu radnju, to kruženje je poput cikličnog kretanja u kavezu. Miljei su heklani ručni radovi žena, nastali su iz potrebe za kreativnim izražavanjem, ali i oslobađanjem. Sve što nam pomaže, a umjetnost to sigurno može biti, neka je vrsta terapije.

Je li vas rat u Ukrajini podsjetio na onaj u bivšoj Jugoslaviji?

Svaki rat je sličan; svaki me podsjeća na onaj koji sam preživjela. Bole me vlastite traume, ali i nemoć koju osjećam. Uvijek se pitam zašto je tako lako upasti u kovitlac mržnje, nasilja i agresije. Društvene mreže pokazuju tu stranu ljudske prirode; postale su bojište za razna agresivna ponašanja i promociju mržnje. Tehnološki napredak nije nam donio znanje i razumijevanje koje smo priželjkivali. Gube se veze koje čine društvo; kao pojedinci, izgubljeni smo u vlastitim interesima, empatija nestaje, zaboravljamo što je ljubav i jednostavna razmjena pozitivnih emocija. Bojim se vremena koje dolazi, ali ipak nisam pesimist. Čuju se glasovi koji pozivaju na mir; još ima nade.

Na snimanju film “1395 dana bez Crvene” koji se temelji na iskustvu života u opkoljenom gradu
Foto: Milomir Kovačević Strašni

Čini se da mi kao ljudska rasa jako malo učimo iz vlastite prošlosti. Možda je to najvidljivije na primjeru tretmana migranata, zaboravljajući da smo do nedavno i sami bježali...

Trenutno radim na projektu koji se konceptualno oslanja na tekst iz 1995. godine filozofkinje Ágnes Heller "Gdje smo kod kuće?" u kojem filozofkinja promišlja o potencijalu demokracije da potiče osjećaj pripadnosti. Heller tvrdi da demokracija sama po sebi nije dom, već da je odgovornost građana da neprestano njeguju i podržavaju demokratske vrijednosti kako bi stvorili osjećaj doma unutar nje. Ono što želim reći jest, da bismo se mijenjali, moramo učiti, kritički razmišljati i preuzimati odgovornost.

Poslije života u Berlinu ipak ste se vratili u Sarajevo, je li bilo teško donijeti tu odluku?

Zapravo, ja nisam nikada napustila Sarajevo. Tijekom pandemije shvatila sam da nema smisla održavati studio i u Berlinu i u Sarajevu, ali i da život u Berlinu više nije ono što želim. Sarajevo je već bilo moja obiteljska baza. Te odluke nisu bile teške. Znala sam da ću ostati poslovno povezana s Berlinom, ali da želim više vremena provoditi u Sarajevu i Istri. Prošle godine pripremala sam monografije čiji je izdavač Distanz iz Berlina. Zbog toga i galerije s kojom surađujem često boravim tamo. Trenutačno radim novi rad za izložbu Lichtparcours u Braunschweigu, tako da se isti ritam života na više lokacija nastavlja. Ostajem na relaciji Sarajevo – Berlin – Istra.

Kako se u tu vašu geografsku priču upetljala i Istra?

Istra je između Sarajeva i Berlina, ona je moj balans. Volim život uz more, prirodu, slobodu i mir koji tamo osjećam. Posljednjih dvadeset godina tamo smo zbog obiteljske kuće u Premanturi. 2019. godine, na poziv kustosa Tihomira Milovca, pozvana sam da napravim trajnu instalaciju u javnom prostoru u Savičenti. Tako sam otkrila i zaljubila se u baš taj dio Istre. Prije nekoliko godina kupila sam veliko zemljište tamo s namjerom da postane moj novi radni prostor. Sviđa mi se ideja umjetničkog studija na otvorenom. U budućnosti želim više raditi s prirodnim materijalima poput kamena i drveta, stvarajući skulpture većih formata.

. Rad “Embarazada” iz 2015. – autoportret prije rođenja njezina drugog djeteta
Foto: VELIJA HASANBEGOVIĆ

Marina Abramović, na koju me u pojedinim segmentima malo podsjećate, davala je svojevremeno komentare vezane za majčinstvo i umjetnost, eksplicitno smatrajući da su te dvije stvari nespojive. Izjava je suluda, a i vi ste je kao majka troje djece i umjetnica demantirali. Što kažete na tu temu?

Njezina izjava je problematična jer je isključiva. Svatko ima pravo birati svoj put. Nije lako biti roditelj, brinuti se i odgajati djecu, ali ako to želiš i voliš, onda su kompromisi koje moraš praviti zapravo put na kojem mnogo dobrog naučiš. Majčinstvo je ultimativna transformacija. Osjećam neizmjernu sreću i zahvalnost što imam to iskustvo. Je li lako biti majka i imati karijeru? Apsolutno ne.

Kako odgajate svoju djecu, kakvi ljudi želite da budu?

Sretni, slobodni, zdravi, voljeni. Želimo da budu sve što požele. Pružamo im prostor da budu samostalni, ali i znaju da smo uvijek tu za njih. Vjerujemo im. Odgajamo ih tako što ih slušamo i osluškujemo uz neupitnu ljubav koju neprestano iskazujemo.

Uspješni ste i u filmskom svijetu, neki vaši videoradovi pretvoreni su u kratke filmove koji su igrali u natjecateljskim programima Venecije, Rotterdama... Vaš film "1395 dana bez Crvene" dugo je čekao realizaciju i za vas je posebno emotivan?

Film se temelji na životnom iskustvu u opkoljenom gradu, na onome što je bila koreografija opstanka u Sarajevu od 1992. do 1996. godine. Snimali smo ga 2010. godine, a jedna od scena događa se na mjestu gdje je poginuo moj otac. Film govori o ustrajnosti ljudskog duha i načinu na koji koristimo umjetnost da bismo se artikulirali i opstali. Radili smo sa španjolskom glumicom Maribel Verdú, koja je na divan način prenijela sve emocije koje smo željeli pokazati. U filmu značajnu ulogu ima i Sarajevski filharmonijski orkestar koji izvodi Šestu simfoniju Čajkovskog. Rekreirali smo probe koje je orkestar izvodio tijekom rata u zgradi RTV-a. Cijeli proces rada na ovom filmu bio je vrlo zahtjevan i emotivan. Film je premijerno prikazan na Manchester Festivalu i muzeju MACBA u Barceloni, a iste godine prikazan je i u MSU u Zagrebu. Nedavno je postao dio kolekcije Museum of Contemporary Art u Seoulu.

Vaš suprug Jovan Marjanović je, između ostalog, koproducent svjetski poznatih filmova "Club Zero", "It Must Be Heaven" te "Trokut tuge" Rubena Östlunda koji je bio nominiran za Oscara... Koliko vam on pomaže u poslu?

Mi imamo dobar partnerski odnos i, naravno, uzajamno se pomažemo u poslovima koje radimo. Jovan je producirao moje filmske uratke, ali tu je uvijek bila i Amra Bakšić Čamo, moja dugogodišnja prijateljica i producentica. Trenutačno pripremamo novi filmski projekt, a završavamo i videoinstalaciju snimanu u rudniku Breza u vrijeme pandemije.

Biste li, da možete opet birati, još jednom izabrali umjetnički poziv?

Ja sam umjetnica i to nikad ne bih mijenjala. Mijenjala bih samo okolnosti i uvjete u kojima radim, a ponekad i količinu posla. Zamišljam se kako u budućnosti sporije radim na radovima koji zahtijevaju mir i otvoreni prostor. Studio koji stvaram u Istri korak je ka ostvarenju tog sna. A tko zna, možda uz to što sam umjetnica postanem i poljoprivrednica, mađioničarka i travarka.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije