Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 12
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Stanko Abadžić

Morate voljeti ono što fotografirate, a ja volim žene i to ne krijem

Foto: Sanjin Strukic/Pixsell
10.02.2024.
u 10:38

Zaštitni znak čuvenog hrvatskog umjetničkog fotografa prepoznatljivog izričaja su crno-bijele fotografije, najveća inspiracija su mu velegradovi i žene, a u Laubi priprema izložbu "Aktovi"

Stanko Abadžić, jedan od najpoznatijih hrvatskih umjetničkih fotografa, autor niza fotografskih monografija i nebrojenih izložbi, glasovit je po svojim fotografijama žena. A svoju najnoviju izložbu ženskih aktova, jednostavno nazvanu "Aktovi", predstavit će u zagrebačkoj Laubi 17. veljače.

Uskoro otvarate izložbu u Laubi. U ovom trenutku svoje karijere, kako se osjećate pred otvaranja?

Izlagao sam u šesnaest europskih zemalja, Japanu, Kini, Rusiji, Americi... Već mi je postalo rutina!

Što nas očekuje na izložbi?

Riječ je o 40 crno-bijelih fotografija koje sam odabrao prema nedavno objavljenoj knjizi aktova. Tipično za njih jest da ne koristim umjetno svjetlo. Ne koristim šminku ni stajling. Ja slavim prirodnu ljepotu žene i stavljam je u zanimljive ambijente, interijere ili eksterijere.

Kažete da slavite prirodnu žensku ljepotu. Što to vama, posebice u današnjem vremenu, znači prirodno?

Kozmetički koncerni forsiraju jedan vid ljepote, a taj vid ljepote temelji se na konzumaciji njihovih proizvoda. Koliko kremica i koliko šminke žene danas imaju u svojim kupaonicama? Toga ranije nije bilo. Pričalo se da su se djevojke umivale crvenom jabukom da bi dobile rumene obraze! (smijeh) Dakle, kad snimam žene, ja prepuštam takve odluke njima. No nikakvog posebnog, dodatnog šminkanja za snimanje nema.

A i te žene obično nisu profesionalni modeli?

Nisu. Jednom sam bio pozvan u jedan hotel na nekakav event. Trebao sam snimati, za neku reklamu, jednu djevojku koja je bila profesionalni model. Izgledala je jako lijepo, sve je štimalo, ali glumila je svoje uzore, i to na jedan loš način. Znate onaj uvijek isti vodenasti pogled, poze, kretanje... I u tom oponašanju ona je sasvim izgubila svoju osobnost. Tada sam shvatio da ne želim to, što je sve već tisuću puta viđeno. Bolje je da se neka djevojka i stidi, da je plašljiva poput srne nego da zauzima lažno sigurne poze.

Kako zatim takvu osobu, nenaviklu na objektiv, uspijete opustiti – posebice uzimajući u obzir da fotografirate aktove?

Nastojim razgovarati prije snimanja, objasniti im cijelu proceduru. Trudim se da nema iznenađenja, da zna kako će snimanje izgledati i što je najvažnije. Netko se jako dobro nosi s tim, bez obzira na to što im je možda prvi put pred kamerom. Mi za to kažemo da je "kamera voli". Ipak, bez obzira na to kakva ljepotica bila neka žena, ako ne zrači, ne sudjeluje u snimanju dušom i tijelom, od toga nema ništa.

Čuveni ste po tome da fotografirate samo ženske aktove. Jeste li ikada razmišljali da snimite i kojeg muškarca?

Nisam. Vi morate voljeti to što fotografirate, pa evo jedan jednostavan razlog. Ja volim žene. I to ne krijem. Volim žene, njihovo tijelo me uzbuđuje i motivira.

Abadžić odbija fotografirati profesionalne modele, preferira prirodnu ljepotu i ne koristi dodatnu šminku ni stajling
Foto: Stanko Abadžić

Ima li onda u tom činu fotografiranja aktova nečeg erotičnog i seksualnog?

Kako ne bi bilo? To stvara finu tenziju, energiju. No u tim slučajevima u glavi vam mora biti jasno da je fotografiranje jedna stvar, a sve ono što bi, ako sudbina namijeni, moglo slijediti iza toga, sasvim druga stvar. Kod mene je ta granica vrlo jasna. Fotografiranje i ništa drugo. Imam 70 godina i dovoljno iskustva, sve takvo suzbijam kod prvog znaka.

Osim žena, vaša velika fotografska ljubav su, ako se ne varam, i gradovi?

Ne varate se! Ništa ne može zadovoljiti moju vizualnu znatiželju kao velika metropola. Ja imam naprosto potrebu biti u velikom gradu. Čak je i Zagreb za mene malen i zato vrlo često putujem. U velikim gradovima, recimo poput Istanbula, koji ima 18 milijuna stanovnika, motivi vas samo grle. Oni dolaze sami pred vas. Ne morate ih usiljeno tražiti, nego naprosto samo otvorite oči širom, dišite i dobit ćete sve što vam treba.

Ipak, mnogo ste fotografirali i Zagreb.

Napravio sam dvije knjige o Zagrebu i osjećam se kao da sam prilično fotografski potrošio taj grad. Rijetko me više nešto u Zagrebu može iznenaditi.

Kako vašem fotografskom oku izgleda Zagreb danas, još u oporavku od potresa?

Svi znamo kako je Zagreb zapušten grad i kako su fasade devastirane. Tu nema nikakve dileme. Beli Zagreb grad postoji samo u šansonama.

Još jedan grad koji je važno spomenuti u kontekstu vašeg umjetničkog rada je i Odesa. S obzirom na to da ste snažno povezani s tim gradom, kako gledate na rat koji u Ukrajini i dalje bjesni, dulje nego što smo svi mislili da hoće?

Žalim za svakim razaranjem, a pogotovo jer tamo imam prijatelje. Proveo sam dva mjeseca tamo, napravio knjigu o Odesi. To je zaista jedan grad gdje zgrada umire prirodnom smrću, kao da se ništa ne popravlja. Za njegove stanare možda to i nije neki komfor, ali za mene fotografa, ta patina, gdje se na fasadama iščitavaju slojevi vremena je naprosto fantastična. Gdje god nije kročila globalizacija, gradovi su očuvali svoju autentičnost.

Vi ste pak rođeni u Vukovaru, danas simbolu ratnih razaranja. Kakav je vaš odnos s rodnim gradom?

Taj grad više nije grad koji smo poznavali. Svi iskreni Vukovarci to znaju. Vukovar je grad koji je izgubio dušu, prodao je đavolu. Moja vukovarska priča još nije završena i to mi je i dalje bolna rana.

Vraćate li mu se bar umjetnički?

Ne, ne. Nema te energije koja bi me inspirirala. U svojim fotografijama ja slavim život u gradovima, ljepote svakodnevnog života. Davno sam digao ruke od svijeta u kojem dominiraju katastrofe, ratovi, ubijanja i uništavanja. Odbijam biti dio te slike i u svemu tražim ljepotu i estetiku.

Imate vrlo prepoznatljiv umjetnički izričaj, zaštitni znak su vam crno-bijele fotografije, ali događa se, primijetila sam, da vas zbog toga i kritiziraju, nazivaju staromodnim i klasičarom.

Klasična glazba je preživjela, a klasično slikarstvo također. Zašto ja ne bih bio klasičar? Ja želim raditi ono što u sebi ima trajnu vrijednost. Ne želim slijediti trendove koji se mijenjaju svaka tri mjeseca i imati pet minuta slave. To me ne zanima. Želim ostaviti ozbiljan trag u hrvatskoj fotografiji, a njega možete ostaviti i vlastiti rukopis stvoriti samo radom. Upornim radom, predanim radom, dugotrajnim radom i posvećenim radom.

Po vašem osobnom mišljenju, nakon toliko godina karijere, smatrate li da jeste ostavili ozbiljan trag u fotografiji?

Mislim da jesam. Imam 22 knjige koje su u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Koga bude zanimao moj život i moj rad, moći će se njime baviti i kad me ne bude. Naravno, nikad nije kraj. Dokle god me noge nose i dišem, ja ću raditi dalje.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije