Opet Andriana Škunca i opet otok Pag. I nova raskošna knjiga prepuna jetkih fotografija i dnevničko-poetskih zapisa o paškoj buri, svemirskom kamenom krajoliku, napuštenim kućama, iskupiteljskim ovcama, rijetkom raslinju, prodornoj bockavoj soli, ponosnim ruševinama, oholom Velebitu i avanturističkim šetnjama po graničnim rubovima koji otok dijele od uzavrelog mora.Sve je to veličanstvena knjiga “Hodopis rubovima otoka” koju su zajedno objavili ogranak Matice hrvatske Novalja i grad Novalja, a u Zagrebu predstavili uglednici poput Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića i Nikice Petraka.
Andriana Škunca pjesnikinja je zamašnog i preciznog te nagrađivanog opusa, ali i uporna otočka zanesenjakinja zaljubljena baš u otok Pag, s kojeg i potječe. I nije čudno da njezina pjesnička duša od svih godišnjih doba najviše uživa u nimalo sivoj zimi kada s otoka, pa makar to bio i Pag, koji je i mostom povezan s kopnom, pobjegnu svi koji to mogu.Naravno da je proza Andriane Škunce puna očekivane poetske snage i zapitanosti. No, upravo su antologijske njezine fotografije paških vjetrom izglancanih oštrih stijena koje na mahove djeluju kao keramičke i mramorne skulpture koje prkose vječnosti. U najnovijoj knjizi Andriana se posebno pozabavila nekim široj javnosti manje poznatim posebnostima Paga kao što je to stijena Stogaj koju, doduše, dobro poznaju penjači iz cijele Europe.
Njezinom uvježbanom fotografskom oku nisu mogli pobjeći ni brojni suhozidi, kao ni igra boja i oblika koju obilato pružaju paški pejzaži uživajući u svojoj stoljećima nedirnutoj divljini. Ima puno prkosa u stijenama otoka Paga, kao što su prkosne i fotografije Andriane Škunce koje ljubomorno čuvaju bezvremene i bezgranične otočne tajne stamenog paškog tla. U opreci i prema moru i prema kopnu, Pag je poput nekog buntovnog minikontinenta čija prvosvećenica Andriana Škunca ne zna ni za predah ni za spokoj.
