Ma ča stvarno nema vatrometa?!, čulo se sa svih strana pred otvaranje 67. Pulskog filmskog festivala. “Pravo na vatromet osnovno je ljudsko pravo”, dobacila je s terase kafića nadomak Circola pulska odvjetnica i kvizomanka Sandra Vanjak, uz glasno odobravanje okupljenih.
Festivalski vatromet tradicija je do koje Puležani iznimno drže pa ne čudi da je od svih festivalskih tema upravo informacija o izostanku tog spektakla dospjela i na naslovnicu Glasa Istre, a o tome se, osim po kafićima, govorilo i na najavnoj konferenciji festivala. S obzirom na to da se radilo o epidemiološkoj mjeri, mnogi su se pitali kakve veze imaju korona i vatromet, no ispostavilo se da ipak imaju!
– Brojni građani Pule svake se godine okupe ispred Arene samo kako bi gledali vatromet. Procijenjeno je da je to ipak zdravstveni rizik jer bismo na tom prostoru teže kontrolirali razmak i provodili druge potrebne mjere – objasnila mi je jedna od festivalskih radnica dometnuvši da su se zato i press-konferencije filmova, opet naoko nelogično, preselile s Giardina u interijer.
U trenucima u kojima se činilo da će se Pulski filmski festival održati u svojem normalnom srpanjskom terminu, stolice u pulskoj Areni bile su tužno razmaknute, između svake bila su po tri prazna mjesta. Usprkos zaista rigoroznim mjerama, istarski Stožer tada je propustio prepoznati Arenu kao vjerojatno najsigurnije kino u ovom dijelu Europe, i festival je samo nekoliko dana pred otvaranje morao biti odgođen. Frustraciju filmaša naprasnom odgodom pojačala je činjenica da su se brojni filmski festivali istovremeno normalno odvijali u drugim krajevima Hrvatske, a Ministarstvo kulture upravo je održavanje nacionalnih festivala kao što su Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto i Pula Film Festival istaknulo kao simbolički prioritet.
Šest tjedana kasnije, iz drugog pokušaja, Pula je ipak otvorena. Arena ovoga puta izgleda manje tužno jer su organizatori slijedili preporuku Stožera prema kojoj oni koji dođu skupa smiju i sjediti zajedno, dok se razmak održava samo među grupama. Umjesto uobičajenih pet tisuća, izborili su se tako za 1500 sjedećih mjesta.
– U periodu u kojem nismo znali hoćemo li i kako raditi, smišljali smo paralelne varijante prikazivanja na televiziji, drive-in kina… svakoga petka sastajali smo se s predstavnicima Stožera koji su pratili svaki detalj organizacije, dolaska i smještanja gostiju. Puno smo se toga morali odreći kako bi se festival održao – priznala nam je direktorica Gordana Restović.
Među novitetima uvedenima radi sigurnog i brzog ulaska u Arenu ističe se mjera glasovnog snimanja osobnih podataka svakog posjetitelja, kakvu u hrvatskim kinima do sada nismo vidjeli. Temperatura se mjeri samo u zatvorenim kinima INK i Valli, ako treba – i iz dva pokušaja, kako bi se otklonila mogućnost da je netko “vruć” zbog žurbe ili uzbuđenosti.
Organizatori se, nažalost, nisu uspjeli izboriti za pravo na dolazak međunarodnih gostiju, uključujući članove filmskih ekipa koji ove godine ne mogu biti gosti festivala, iako ih ništa ne priječi da u istu tu Pulu, pa i u pulsku Arenu, o svojem trošku dođu kao turisti. Pat-situacija vezana uz prelaske granica osjetila se već prve večeri, kada se redateljica sa švicarskom adresom Andrea Štaka publici obratila putem videosnimke, dok su na pozornicu nakon filma izašli članovi njene filmske ekipe, predvođeni sjajnim glumicama Marijom Škaričić i Ivanom Roščić. U “Mari”, koja svojim produkcijskim kapacitetima iskače iz uobičajenih okvira hrvatskog filma, Škaričić igra majku troje djece koja umjesto u Švicarskoj, odakle se vratila iz obiteljskih razloga, svoju sreću pokušava pronaći u surovom cavtatskom kraju. Baš kao i “Tereza37” redatelja Danila Šerbedžije s izvrsnom Lanom Barić koja je prikazana sinoć, “Mare” je važan dodatak novijoj hrvatskoj kinematografiji, koja se sve više okreće neispričanim pričama naoko prosječnih hrvatskih žena, koje traže svoje prostore slobode u još uvijek patrijarhalnim okvirima našega društva.
U vremenu u kojem svi čeznemo za vlastitim prostorima slobode, a koji će radi kolektivne sigurnosti još mjesecima biti ograničeni, činjenica da su ti filmovi ipak prikazani u Puli važna je poruka da hrvatska kultura ide dalje.
Pa makar i u kompromisnom, novonormalnom izdanju.
Sad kad virus nekontrolirano cirkulura po Dalmaciji, pokazalo se da su Splitsko ljeto, Splitski festival i Dubrivačke ljetne igre trebali biti otkazani. Pulski filmski festival je opravdano otkazan u prvom terminu budući je u to vrijeme u Istri bilo aktivno nekoliko žarišta, uz velik broj turista.