Skorašnje objavljivanje dvostrukog albuma i blu-ray diska Davida Bowieja “Ziggy Stardust Motion Picture Soundtrack” (Parlophone/Dancing Bear) donosi snimku jedne od povijesno najvažnijih etapa ne samo rock glazbe, već čitavog kulturološkog spektra suvremene pop-civilizacije. Bowiejev koncert održan 3. srpnja 1973. prvi je put objavljen tek 1983. Iako je redatelj D. A. Pennebaker filmski snimio zadnji Bowiejev koncert pod krinkom Ziggyja Stardusta u društvu pratećeg sastava Spiders From Mars u londonskoj dvorani Hammersmith Odeon, koncertni album i film objavljeni su tek desetljeće poslije, u vrijeme Bowiejeva filmskog blitzkriega s filmovima “Sretan Božić, gospodine Lawrence” i “The Hunger”. Ukratko, Bowie je na Canneskom festivalu te 1983. imao tri filma, iako je cijeli posao sa Ziggyjem dovršen desetljeće prije.
Četrdeset godina poslije novo reizdanje prvi put donosi čitavu snimku tog nastupa i uključuje do sada neobjavljene izvedbe “Love Me Do” Beatlesa i “Round and Round” Chucka Berryja s gostovanjem nedavno preminulog Jeffa Becka na gitari.
Nanovo restauriran koncertni film prikazivat će se u kinima ovog srpnja, a dvostruki album svjedoči o prvom velikom proboju Davida Bowieja među masovnu publiku. Budući da je Bowiejeva scenska persona upravo tada dobila najjači prvi zamah, filmske kamere samo su bilježile ono što se događalo na pozornici. Pravi rock-teatar poslije je utjecao na gotovo sve što se vizualiziralo u rocku, zbog čega lik Ziggyja Stardusta ostaje jedan od temelja multimedijalnog pristupa glazbi i, još važnije, idejama oko nje.
Kriva interpretacija Bowiejeve izjave s pozornice da je riječ o zadnjem nastupu, koja je shvaćena kao da je to bio njegov posljednji koncert uopće, u to je vrijeme samo dolila ulje na ionako užarenu tavu Ziggy-mitologije. Čak ni članovi pratećeg sastava tada nisu znali da će ih Bowie raspustiti i nastaviti drukčijim smjerom. Već 1974. s turnejom albuma “Diamond Dogs”, pa zatim s albumom “Young Americans” pojavio se u soul-redizajnu kao rastuća zvijezda na američkom tržištu, pa je faza Ziggyja Stardusta bila njegovo posljednje čistokrvno rock-izdanje. Slavni D.A. Pennebaker već je potpisao klasični dokumentarac Boba Dylana “Don’t Look Back” 1965., a u posao s Bowiejem ušao je samo nekoliko dana prije završnog koncerta turneje. Suvišno je reći da je Bowie bio u naponu prve faze popularnosti, tada još na rubu kulta, jer je od objavljivanja studijskog albuma “Ziggy Stardust” temeljito prodrmao gotovo sve dotadašnje konvencije. Nekoliko Bowiejevih nastupa u “Top Of The Pops” i drugim televizijskim emisijama izvršilo je snažan utjecaj na tinejdžere koji će kao rock-glazbenici tek poslije uzeti gitare u ruke.
Nakon ekstenzivne američke i britanske turneje Bowie je u Londonu upokojio lik Ziggyja, a zbog izuzetnog kreativnog napona i Bowiejeva značaja faza Ziggy Stardust izuzetno je zahvalna za današnju pop-arheologiju. Jer blu-ray s 5.1 surround miksom i albumsko reizdanje zvuči i izgleda toliko svježe da lik Ziggyja Stardusta i danas djeluje poput povratka u budućnost, bez obzira na to što je snimljen prije pedeset godina. Iako je Bowiejeva rock-apokalipsa stigla tada, idejni futurizam potkrijepljen ovozemaljski čvrstom svirkom pratećih Spidersa ostao je jedan od vječno aktualnih rock-modela koji se i danas koriste. Bowie je s alter-egom Ziggyja Stardusta poput šoka dotutnjao 1972. godine na britansku i svjetsku rock scenu nakon čega doista više ništa nije blo isto.
“Ziggy Stardust” katapultirao je Bowieja među globalne megazvijezde, iako tada samo s kult-predznakom, a istodobno je neizmjerno utjecao na okolinu, stvorivši prostor za radikalno drukčije ideje, svjetonazore i modele vizualne prezentacije. Svim obilježjima “Ziggy” je bio prekretnica, a takva je bila i koncertna prezentacija, od pjesama koje su ponudile drukčije teme i odvukle rock-glazbu u druge predjele, do scenske pojave i vizualnog identiteta kojim je Bowie propitkivao teme poput biseksualnosti. Podložen Bowiejevim isticanjem otuđenosti, metafora Ziggyja Stardusta kao interplanetarnog posjetitelja Zemlje doista je djelovala kao da je došla iz neke druge stvarnosti.
Iako se tijekom karijere znao nasloniti na Iggyja Popa ili Loua Reeda, osobni tour de force “Ziggyja” u savršenoj egzekuciji malo toga duguje ikome. Kasnije Bowiejevo odricanje od rocka i prelazak u plastic-soul na albumima “Diamond Dogs” i “Young Americans”, a prije berlinske faze ambijentalne elektronike, samo pokazuje s koliko je žara Bowie mijenjao stvorene pozicije u samo nekoliko godina rada. Uostalom, čovjek je u samo godinu i pol dana snimio “Ziggyja”, “Aladdin Sane” i “Pin Ups”, asistirao Lou Reedu kao producent albuma “Transformer” i s prijelaza 1972. na 1973. održao američku i britansku turneju na kojoj je “ubio” lik Ziggyja Stardusta prije nego što ga je potpuno amortizirao ili rasitnio njegov potencijal. Kao što to novi dvostruki album i film pokazuju, najveća snaga i podloga priče nalazi se u fenomenalnim pjesamama i vizualnoj scenskoj nadogradnji produprtoj reakcijama oslobođene publike. Jer tih godina Bowie je bio najbolji prijatelj svima koji su se osjećali drukčije, a upravo njegovim podvizima glavni je tok pop-glazbe nepovratno izmijenjen. Ono što je tada bilo inovativan pogled u neistražena područja, poslije je postalo opće mjesto pa su Bowiejeve patente nadolazeći rock glazbenici koristili servirane kao na tanjuru.
