Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 14
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Nebojša Lujanović

Pisanje iz pozicije djeteta bio mi je lukavi filtar da pišem o iskustvu svog izbjeglištva

Goran Kovačić/Pixsell
13.09.2023.
u 09:47

Nebojša Lujanović Splitski književnik na V.B.Z.-ovu natječaju osvojio je nagradu od 15.000 eura, koja mu je na riječkom Vrisku dodijeljena za roman "Tvornica Hrvata"

U konkurenciji od čak 103 žanrovski i tematski raznolika anonimna rukopisa koja su ove godine pristigla na natječaj V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman ove godine pobijedio je književnik Nebojša Lujanović i tako dobio najveću hrvatsku, pa i regionalnu književnu nagradu od čak 15 tisuća eura koja mu je dodijeljena na otvorenju 16. Vriska u Rijeci. A njegova knjiga, neobičnog naziva "Tvornica Hrvata", inteligentno je napisana pripovijest ispričana iz perspektive jednog dječaka, (polu)izbjeglice iz Bosne u Zagrebu, čija majka iz njihova privremenog stana vodi posao pribavljanja papira izbjeglicama – doslovnu "tvornicu Hrvata".

I unatoč sumornoj i bolnoj kulisi rata koji je u knjizi prisutan na više načina, Lujanović je u romanu sjajno uspio zadržati ne samo dječji, nevin pogled na svijet nego i ostvariti taman dovoljnu dozu duhovitosti i apsurda da ovu knjigu ne učini nipošto još samo jednom tragičnom pričom.

Ova je nagrada jedno od najizdašnijih književnih priznanja koje pisac u Hrvatskoj može dobiti. Kako se osjećate?

Nisam naviknut na književne nagrade jer do sada zaista nisam nagrađen ni za što! Sjednem, pa mi nije jasno, pa vidim sliku sebe na dodjeli i sjetim se da sam dobio nagradu. Pa zaboravim. I tako... Nije mi to još neki opipljiv osjećaj. No opipljiv je bio možda kada sam potpisivao primjerke i vidio ljude kako oduševljeni kupuju moju knjigu, jer njima je nagrada ipak neki jamac da to vrijeme čitanja neće biti potrošeno uzalud. I to je zapravo najljepši dio svega.

Budući da je knjiga napisana iz dječje perspektive, lako bi bilo skliznuti u određenu infantilizaciju, no vama se to zaista ni u jednom trenutku u romanu ne događa...

Hvala vam što ste to primijetili! Pisati za djecu općenito je jako teško, a prije ove knjige objavio sam i dvije dječje knjige. Na njima sam zapravo trenirao dječji glas i ispalo je da su one bile dobra priprema za ovaj roman. Radio sam sa stručnjacima, bilo je tu ispravljanja i prepravljanja, jer čovjek lako zaboravi da je dijete glavni lik i da je riječ o njegovoj perspektivi, sklizne i mora se vraćati. Pa i neke stvari, pametne i mudre, koje bih vrlo rado ubacio, ne mogu, jer u dječjoj perspektivi to mora ostati u zraku, biti tek sugerirano ili na dječji način prikazano. I to je strašno teško. Drugi izazov koji sam pred sebe stavio jest da priča mora biti komična. A komedija je vrlo sklizak teren. Polovična groteska i dalje je groteska, polovična kritika društva i dalje je kritika društva, ali polovičan humor je užasan humor. Ili je potpuno uspio ili je debakl, katastrofa, bruka i ostalo! Svi pisci znaju koji je rizik uopće se usuditi biti imalo smiješan, makar mjestimično u tekstu. I bio je to za mene veliki rizik i nadam se da će se isplatiti.

Čula sam i da ste cijelu knjigu napisali u samo četiri mjeseca?

Da, četiri mjeseca trajalo je baš samo pisanje. Ali, to je zapravo tema o kojoj ja pokušavam pisati već desetak godina. Ta ideja uvijek bi je bila u glavi, želja da pišem o tom periodu svog života. Znao sam da kad-tad to moram učiniti, jer ja tako pišem – pišem o onome što sam zaista sam proživio, o meni bliskim emocijama i situacijama. Ali jedno petnaest godina nisam imao pojma kako to uobličiti u književni tekst. I odjednom mi je, prošlog ljeta u autobusu, nešto bljesnulo! Sinulo mi je da bi bilo super ispričati tu priču iz perspektive djeteta i roman izgraditi iz tog birokratskog dijela, koji zaista djeluje poput komedije zabuna. Jer mi tu govorimo o jednom dijelu povijesti u kojem se ljude, koji su u izbjeglištvo došli s dvije vreće stvari, odobravalo na temelju nekih tamo pečata ili sačuvanih izjava o tome jesu li se ikad igdje izjasnili na ovaj ili onaj način i onemogućavao im se normalan život. Dok su paralelno, primjerice, pripadnici kriminalnih skupina srpskog podzemlja, kao što znamo, redovno imali hrvatske dokumente bez problema.

Priča je, ako se ne varam, dijelom temeljena i na vašem vlastitom izbjegličkom iskustvu?

Možda je bila i sreća da nisam prije napisao ovu priču. Možda bi onda u njoj bilo više gorčine. Jer sada sam mogao gotovo ravnodušno, pa čak i s tim elementima komedije, opisati to iskustvo. I dječak mi je tu poslužio kao lukavi filtar, jer ja zaista ne želim o tome filozofirati, izvlačiti duboke zaključke, pametovati ni tumačiti povijest jednog razdoblja, već ostaviti ljudima samima da iz svega toga izvuku svoje zaključke.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije