Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 77
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Nenad Rizvanović

Osijek je sačuvao identitet zato što je bio nadnacionalan

Zagreb: Kritičar i književni urednik Nenad Rizvanović
Tomislav Miletic/PIXSELL
08.10.2023.
u 11:14

Rođeni Osječanin s dugogodišnjom zagrebačkom adresom, završio je nedavno dvije knjige kojima je zajednički nazivnik upravo njegov rodni grad. Riječ je o zbirci poezije "Plan grada" i romanu "Brodovi nad gradom".

Nenad Rizvanović, rođeni Osječanin s dugogodišnjom zagrebačkom adresom, završio je nedavno dvije knjige kojima je zajednički nazivnik upravo njegov rodni grad. Riječ je o zbirci poezije "Plan grada" i romanu "Brodovi nad gradom".

Obje knjige su svojevrsna razglednica Osijeka, ali i vaša osobna, obiteljska iskaznica, istodobno povijesna, sjetna, nostalgična, ali i živa. Zvuči i katarzično, za nekoga tko je otamo potekao, zar ne?

Osijek je zahtjevna i kompleksna književna tema, no mislim da se ovdje prije radi o melankoliji nego nostalgiji. Nostalgija je neka vrsta tugovanja za vremenom koje je doista postojalo, dok je melankolija, pojednostavljeno, više čežnja prema onom što se nije dogodilo ili nije postojalo, a moglo se dogoditi ili postojati. Zadnje moje knjige su neka vrsta sanjarenja o Osijeku kakav je mogao postojati da je kojim slučajem gornjogradska crkva sagrađena po nacrtu Otta Wagnera ili da je na mjestu gornjogradske tržnice nastao Plečnikov isusovački samostan. Ili da je nekada u 1930-ima sagrađen novi centar grada po urbanističkom planu bečkog arhitekta Alberta Escha.

Koncem 1960-ih, kada su se vaši roditelji upoznali, Osijek je, kažete u "Brodovima", "još uvijek bio stari dobri jugoslavenski grad". Što to znači, kakav je to bio Osijek u to doba?

Osijek kao "stari dobri jugoslavenski grad", to je, naravno, ironija koja u romanu ima svog književnog smisla. Osijek uostalom nikada nije bio "multikulturan" grad, u današnjem smislu te riječi. Osječanima je Osijek dugo bio važniji od vlastite nacionalne ili vjerske identifikacije i nisu im bili potrebni uvozni "alati" da bi živjeli zajedno ako su to htjeli, odnosno ako su im to političke okolnosti dopuštale. Osijek je oduvijek bio poznat po svojoj otvorenosti prema došljacima, neovisno o tome jesu li dolazili iz Češke, Mađarske, Srbije ili Bosne i Hercegovine.

Kako je vama bilo odrastati u prijeratnom Osijeku?

Odrastati u superiornoj urbanoj cjelini, kakav je bio osječki Gornji grad u 1970-ima i 1980-ima, zaista je bio rijedak privilegij. Bilo je to, jednostavno rečeno, iskustvo slobodnog života u najširem smislu te sintagme. Mislim da je roman "Brodovi nad gradom" bitno određen činjenicom da se zbiva negdje između Keršovanijeve, Reisnerove i Parka kulture. Prilično sam siguran da bi moj život – a vjerojatno i ovaj roman – bio poprilično drukčiji da sam kojim slučajem odrastao na Jugu 2, u Retfali ili Žutom naselju.

Koliko se grad promijenio, koliko su se ljudi promijenili?

Kao i drugi slični srednjoeuropski gradovi, i Osijek je grad koji se teško, sporo ili nikako mijenja i zapravo je sklon procesima muzealizacije. Velik i ružan trag na gradskom tkivu ostavila su masovna iseljenja židovske, njemačke, mađarske i srpske zajednice od 1942. godine naovamo. No Osijek je sačuvao svoj identitet upravo zato što je bio nadnacionalan. Osijek je jedini grad u Hrvatskoj i regiji koji ima vlastiti, esekerski jezik. Ja ga, nažalost, ne govorim, ali govorila ga je velika osječka glumica Gita Šerman Kopljar. U neka davna vremena slušao sam njene famozne esekerske monologe. Možda u Osijeku živi još pokoji govornik, no jezik je svakako sačuvan u "Esekerskom rječniku" pokojnog profesora Velimira Petrovića.

Dugo živite u Zagrebu, ali se u književnosti uvijek nekako vraćate rodnom gradu. Koje su to niti koje vas stalno povlače prema njemu?

O Zagrebu mislim sve najbolje, no u ovih trideset godina nisam svjesno ili nesvjesno prihvatio neku lokalnu jezičnu ili kulturnu naviku, što možda znači da je osječki identitet prilično otporan asimilaciji. Možda u nekom suštinskom smislu nikada nisam otišao iz Osijeka, no to je već neka druga tema. Zagreb je, istina, uvijek bio iznimno blagonaklon prema osječkim doseljenicima, pa možda nije bilo posebno teško sačuvati svoj identitet.

Rekli ste jednom kako bi se Osijek strašno svidio Quentinu Tarantinu. Zašto?

Nekom mladom Tarantinu ili, možda još bolje, Nicolasu Windingu Refnu vjerojatno bi se svidjeli likovi koji su se pojavljivali ispred kultnog cafe bara Valentino u kasnim 1980-ima. Za Tarantina i Windinga Refna je kasno, no Zvonimir Jurić sigurno bi mogao snimiti film koji bi dočarao svu onu količinu ludosti, nasilja, humora i empatije, i ljubavi naravno, koje je Osijek krajem 1980-ih živio kao svoj urbani i umjetnički zenit.

Je li malograđanština danas "bolest" s kojom se neizbježno suočavamo, neovisno o tome u kojem gradu u Hrvatskoj živimo?

Mislim da se u ovom slučaju radi o fenomenu o kojem je Radomir Konstantinović pisao u knjizi "Filozofija palanke", koja je nedavno objavljena i u Hrvatskoj. Konstantinović tvrdi da kancerogeni palanački mentalitet nadrasta sve političke sustave i režime, uključujući čak i one najopasnije, kao što su fašizam i nacizam, i da je urbani modernitet glavni neprijatelj palanačkog mentaliteta. O osječkoj malograđanštini uvjerljivo je prije stotinu godina pisala Vilma Vukelić u svojoj izvanrednoj knjizi "Tragovi sjećanja" i zaista je intrigantno da se još od vremena Pejačevića u osječkom mentalitetu ništa bitno nije promijenilo. Malograđanština je topla, kućevna verzija građanskog života koji se opire svim progresivnim promjenama. Nitko tko je iz Osijeka nije imun na tu bolest, pa tako ni ja. Vilma Vukelić, iako autorica temeljne osječke knjige, danas u Osijeku nema svoju ulicu, park ili trg, što možda i nije slučajno.

Uz malograđanštinu bih nekako povezala još jedan "fenomen" našeg društva, a to je neprestano izazivanje podjela, pa i tinjajućeg neprijateljstva, od razine sportskih klubova, do one regionalne. Zašto to radimo?

Regionalne podjele kudikamo su dramatičnije u Njemačkoj ili Španjolskoj, a svi ti sukobi mogu se svesti na sukob između "centra" i "provincije". Zagreb je prije stotinu godina bio tek nešto veći od Osijeka i mislim da u Osijeku jača nezadovoljstvo zbog te nezaslužene i neobjašnjive stagnacije.

Iz osječkog su krila potekli mnogi poznati autori, Goran Rem, Delimir Rešicki, Julijana Matanović, vi... Je li iluzorno očekivati da će se uskoro pojaviti neka nova književna generacija?

Pisci koje ste spomenuli deset su godina stariji od mene i već su 1980-ih stvorili književne karijere. Među nama ne postoji neka međugeneracijska književna bliskost ili sličnost. Sam, uostalom, i ne pripadam nekoj književnoj generaciji, a i činjenica je da sam književno "stasao" bitno kasnije. Mislim da ideja književne generacije nikome i nije potrebna. U Osijeku danas živi više dobrih pisaca nego ikada prije, a ti pisci nisu baš nikako književno organizirani, ni generacijski ili nekako drukčije. A zašto bi i bili? Književni glasovi u Osijeku, a i drugdje, između sebe su najčešće toliko različiti da ih nije moguće, a ni potrebno, nasilno svoditi na neki zajednički nazivnik, pogotovo ne na regionalni ili zavičajni. Literatura nije zborska pjesma, literatura živi od posebnosti, razlike, polemike, konflikta. Književne ideje i trendovi odavno su nadgeneracijski. Mlađim piscima nije potreban generacijski kontekst ili okvir da bi se afirmirali. Sasvim je dovoljno da napišu dobru i zanimljivu knjigu.

Osijek je napokon dobio i književni festival. Može li opstati i stasati?

Panonski festival knjige najvažniji je književni događaj u Osijeku u posljednjih dvadeset godina i siguran sam da taj festival ima budućnost. I sam sam prije dvadeset godina pokrenuo Festival alternativne književnosti koji je svoju fenomenalnu premijeru imao u osječkom cafe baru Voodoo. Miroslav Krleža jednom je rekao da Osijek nema pisce, ali ima publiku, no Osijek danas ima i pisce i publiku i pravi književni festival i mislim da je to zaista odlična književna situacija.

Ključne riječi

Komentara 1

BJ
Barutanski jarak
12:49 08.10.2023.

"No Osijek je sačuvao svoj identitet upravo zato što je bio nadnacionalan." Osijek je sačuvao svoj identitet upravo zato što je bio nacionalan.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije