Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Od glazbe Rahmanjinova u stihovima Zagajewskog do apela za povratak venecijanskih kurtizana

U tjednu Interlibera, hrpom se knjiga imuniziram pred strahom od umiranja i umiranjem od straha, piše Branimir Pofuk.
15. studenoga 2021. u 16:16 0 komentara 151 prikaza

Mislim na Errija De Lucu, njegov od početka do kraja čistom poezijom, ako mene pitate, sazdan roman “Tri konja” i na glavnog lika u njemu koji čita knjige isključivo rabljene. U nekoj lučkoj radničkoj trattoriji knjigu nasloni na vrč piva i čita dok žlicom grabi i ustima prinosi riblju juhu. Kaže točno da su žlica i juha prijatelji čitanja, jer nabadanje vilicom zahtijeva pažnju očiju odvlačeći ih tako od slova. A zašto čita samo rabljene knjige? Zato što je netko prije njega slomio samovolju hrbata njihovih novih tvrdih uveza i neposlušnost stranica koje nikako da ostanu rastvorene ondje gdje čitatelj želi. Mislim upravo na to dok sva “Tri konja” pročitana, ukroćena i rabljena, posuđena iz knjižnice, bacam na novu tvrdo uvezanu zbirku poezije Adama Zagajewskog ne bi li knjiga na stolu rastvorena upravo na onom nasumce otvorenom čudesnom mjestu s kojeg želim prepisivati stihove i glazbu u ovu kolumnu. I ne samo s “Tri konja”, nego i s “Izloženom prirodom” Errija De Luce pritiskam Zagajewskog pa se tekstovi preklapaju i isprepleću u mojim uzbuđenim mislima. I uzbuđenja se umnažaju i poput valova se međusobno gurkaju oko kamena moje čitateljske glave. Jer kad već spomenuh i “Izloženu prirodu”, vraća mi se ushit otkrića jedne sasvim nove perspektive raspetoga Krista što mi ga je otkrio De Luca pisac, ali i De Luca radnik, zidar, vrtlar, tesar i još štošta drugo. Jer moralo je to biti radničko De Lucino oko, ruke i srce da bi pisac De Luca napisao filigransku meditaciju o tome kako je Isus, po zvanju Mesija, a po zanimanju tesar, morao po mirisu i površini za njegovo raspeće namijenjenih greda prepoznati o kojem se drvetu radi koje mu guli kožu, pa onda nudi kratak predah trenutak prije zakucavanja čavala. Meandarmedia je izdao a Vanda Mikšić prevela obje rabljene De Lucine knjige kojima pritišćem, krotim i lomim novi tvrdi uvez i hrbat “Asimetrije i pravog života”, dvije za pjesnikova života posljednje objavljene zbirke Adama Zagajewskog, što su ovih dana stigle pred nas u prijevodu Đurđice Čilić i izdanju VBZ-a.

priča dostojna krimića Slavni njemački arheolog ubijen zbog Stradivarijevih violina u Paragvaju?

A na tom mjestu gdje sam knjigu, prvi put je uzevši u ruke, nasumce otvorio kao naslov pjesme stoji Rahmanjinov, ta gromada ruske i sveslavenske melankolije istočene u tonove orkestra i klavira. Blagoslovljen sam poznavanjem glazbe koja odmah počinje teći ispod stihova. Orkestar otkucava puls i ritam u kojem prsti, tipke i žice oživljavaju i pjevaju prvu temu Trećeg klavirskog koncerta.

Prepisujem rečenice bez taktnih crta stihova i novih redova: “Davno, kad sam slušao treći koncert, nisam bio svjestan da je za znalce ta muzika previše konzervativna (nisam tada znao da u umjetnosti osim umjetnosti postoje i mržnje, fanatični sukobi, osude dostojne epohe vjerskih ratova), slušao sam u njemu obećanje onog što je trebalo doći, najavu teške sreće, ljubavi, skicu pejzaža koje sam jednom trebao vidjeti, osjećaj čistilišta i raja, putovanja i, na kraju, možda i nečeg poput oprosta.

Sad, kad slušam kako Martha Argerich svira koncert u d-molu, divim se majstorstvu njezine izvedbe, njezinoj strasti, nadahnuću, a istovremeno onaj dječak koji sam nekada bio, pokušava razumjeti, ne bez napora, što se ispunilo, što ugasilo. Što živi.”

Ispisuje tako Zagajewski i sebe i mene dječaka zapanjenog slutnjama što ih je probudila i razbuktala glazba, a koje se nikada do kraja ne mogu i neće ostvariti i ispuniti. I ostat će svima tajna, i onima koje je dotakla, i onima koje nije, jednako nerazjašnjiva zašto jedan nekim tonom bude svaki put dotaknut i ošinut, a drugi nikada.

Tragom “Rahmanjinova” sljedeću pjesmu tražim i nalazim u sadržaju. Glazba je samo jedna od mnogih tema i niti života o kojima pjeva Zagajewski u ovim zbirkama, ali tu je još jedna nedvojbeno baš glazbena: “Chaconne”. Tako se zove stavak iz Bachove Suite za violinu solo u d-molu na kojem se lome gudala, prsti, volje, nade i glazbeničke karijere. I koji vodi ravno gore, onoga koji opet sasvim nezasluženo, jer mu je tako darovano, čuje što drugi ne čuju. Bilo bi komotno prepisati i tu čitavu pjesmu pa završiti za danas s ovim poslom, jer pjesnik je mrtav i neće tražiti dio honorara, a prevoditeljica je dobra duša koja neće ni pitati. Ipak ću samo prepričati kako je Zagajewski kod Bacha, baš kao ono Erri De Luca kod Krista raspetog na drvenom križu isklesanom slovima u granitu, pronašao jednu sasvim novu perspektivu. Tako je Bach, nigdje drugdje nego u “Chaconni” Zagajewskog, u “ekstazi beskonačnih sati”... “u memljivom zraku mračne crkve, sam kao pilot aviona koji prevozi poštu u strane zemlje, svirao na orguljama i pod prstima osjećao njihovu vibracijsku mekoću, njihov ushit, drhtaj”...

U spomen na tjedan Interlibera koji je nekada pripadao samo knjigama, a ne testovima, COVID potvrdama i mjerama straha od umiranja i umiranja od straha, praćakam se, cijepim i imuniziram knjigama. Pa za kraj ovog kontrapunkta, kao u stretti neke fuge, bacam i rabljena “Tri konja”, i “Izloženu prirodu” i na hrvatskom najnovijeg Zagajewskog na još jednu novu knjigu mekog, ali time ništa manje neposlušnog uveza. To su “Etide za lijevu ruku”, u izdanju Školske knjige iz tiska tek izašlo novo, od autora prerađeno i dopunjeno izdanje zbirke feljtonističkih članaka muzikologa Ennija Stipčevića.

"Sibir" Trideset najvažnijih godina ruske povijesti ispričano kroz život grofa Kovalenskog

Taj samozatajan knjiški i arhivski crv i divan čovjek s osmijehom kakav oblikuju samo ekstatični ushiti nad otkrićima i razbijenim šiframa starih slova i nota, iznosi svoja lucidna zapažanja i dragocjene priče napabirčene u godinama i godinama putovanja kroz knjižnice, arhive i knjige. Mislim da ga poznajem dovoljno za uvjerenje da mi neće zamjeriti što sam ga, umjesto opširnijeg prikaza zbirke njegovih dragocjenih tekstova, ostavio ovako kao codu na dnu ove male hrpice velikih knjiga, pisaca, pjesnika i glazbe, kamo Ennio Stipčević ravnopravno pripada. I izdvajam tek kao mamac i poziv na čitanje članak “Iz masnih priča” koji ulazi u trag djevojkama iz našega kraja, venecijanskim hrvatskim kurtizanama kojima su bile poznate i tajne milovanja glasom i tonovima instrumenata, koje su, poneke, ostale ovjekovječene u stoljećima zapretenim pričama i glazbenim zbirkama i koje bi, te hrvatske “puttane”, kako piše Stipčević, “valjalo vratiti u okrilje domaće povijesti, kako su to već odavna učinili istraživači u Francuskoj, Engleskoj, Italiji. Čitajte, slušajte, živite! 

ovo nisu očekivali
Policajci uhitili čovjeka na stanici, a on im poslao pismo iz zatvora. Evo što je u njemu pisalo
Hrvatski Telekom
Temeljem korisničkih iskustava
Hrvatski Telekom osvojio nagradu za najbolju fiksnu mrežu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.