Kad je David Bowie 1973. objavio album "Pinups" s obradama tuđih pjesama pod čijim je utjecajem odrastao, malo tko se sjećao tog dečka koji se godinama pokušavao probiti na britansku scenu. Nakon Ziggyja Stardusta Bowie je postao nova zvijezda i sve čega se dotaknuo se pozlatilo, ali nije uvijek bilo tako. Dapače, možda ne postoji nijedna druga pop-zvijezda tog kalibra koja je toliko bezuspješno pokušavala započeti karijeru. Neki su upoznati s njegovim prvim službenim solo albumom "David Bowie" iz 1967. – iako većina ne ide dalje od "Man of Words, Man of Music" (zapravo "Space Oditty") iz 1969. – kada je kabaretskim i vodvilj-elementima Bowie već drugi put kretao ispočetka.
Njegove prve snimke datiraju s kraja 1964. i u 1965. godinu, i upravo su sve zajedno objedinjene na kolekciji "David Bowie: The Shel Talmy Recordings" (Parlophone, Dancing Bear), koja je, da je bilo sreće, tada mogla biti objavljena kao njegov "nulti" album. Ali, sreće tada nije bilo za Daviea/Davyja Jonesa, premda se svojski trudio, a tek će početkom 1966. objaviti prvi singl s prezimenom Bowie ("Can't Help Thinking About Me"). Iako su pjesme snimljene s tri postave, poveznica sa spomenutim kasnijim albumom "Pinups" puno je jača, jer ovdje u najranijoj fazi nailazimo na mladog, "rokerskog" Bowieja starog 17-18 godina, kojemu je producent i mecena bio znameniti diskografski poduzetnik Shel Talmy, isti onaj koji je tih godina postizao uspjehe sa ranim The Who i Kinksima, čije pjesme Bowie obrađuje na albumu "Pinups".
Na tadašnjem singlu "I Pity The Fool", snimljenom početkom 1965., svira čak i mladi Jimmy Page, tada studijski gitarist kojeg je Talmy zvao i na snimke ranih The Who, a ovdje kod Bowieja koristi fuzz-pedalu nekoliko mjeseci prije nego što će je Rolling Stonesi upotrijebiti na singlu "Satisfaction". Iako CD sadrži 22 snimke (popraćene odličnom, iscrpno informativnom knjižicom sa svim podacima o snimanjima i Bowiejevim počecima, zapravo se radi o 12 pjesama koje je Bowie s Talmyjem profesionalno snimio u tonskom studiju, dok ostatak čine demo verzije (ponekad zanimljive) i neke alternativne izvedbe istih pjesama. Tih 11 snimki objedinjeno je na vinilnom izdanju "The Shel Talmy Recordings" i možete ga u kolekciji postaviti ispred ostalih Bowiejevih albuma koje imate, kao njegov prvi pokušaj proboja na uzavrelu londonsku scenu sredine šezdesetih.
Mladi Bowie u tome uopće nije bio loš, ali bio je pod očitim utjecajima R&B i mod scene, s još nedovoljno prepoznatljivim pjevačkim rakursom, ali prilično sposoban "semplirati" glavne znakove vremena. Neke od ovih pjesama daleko su bolje nego što se to isprva čini, samo što nisu bile pažljivo razrađene kako je to kasnije radio iskusni Bowie. Dokaz tomu je da je puno kasnije, 2000. godine, za potrebe projekta "Toy" i pogleda u prošlost, ponovno snimio nekoliko tih najranijih pjesama. Unatoč nepromijenjenim tekstovima, glazbi i melodiji, te nove verzije s B-strana singlova s albuma "Hethen" 2001. ili na posmrtno objavljenom albumu "Toy" (2021.) potpuno se uklapaju u Bowiejev karijerni "zvuk" i pristup.
Što znači da je Bowie od samih početaka bio vrlo talentiran, samo još nije znao kako spojiti sve dijelove mozaika, a budući da je imao 18 godina, nije mu ni za zamjeriti. Kronologija kaže sljedeće; nakon što Bowiejev debitantski singl iz lipnja 1964., "Liza Jane", objavljen pod imenom "Davie Jones With The King Bees", nije uspio postići uspjeh na top-listama, Decca je raskinula suradnju s bendom, koji se potom raspao. Sedamnaestogodišnji Bowie u srpnju se pridružio grupi The Manish Boys, s kojom je veći dio ljeta nastupao po jugoistoku Engleske. U prosincu 1964. bend je krenuo na svoju prvu turneju po Britaniji, nastupajući bez službene najave kao predgrupa Geneu Pitneyu. Početkom nove godine menadžer Leslie Conn dogovorio je da Shel Talmy producira njihov prvi singl – obradu pjesme Bobbyja Blenda "I Pity The Fool", s Bowiejevom autorskom pjesmom "Take My Tip" na B-strani.
Snimanje je održano 15. siječnja 1965. u londonskom studiju IBC. Talmy je tada bio iznimno tražen producent zahvaljujući uspjehu s bendovima The Kinks i The Who, pa je angažirao vrhunskog studijskog vunderkinda Jimmyja Pagea da aranžira pjesmu i svira gitaru.
Unatoč nastupu u emisiji BBC-ja 2 "Gadzooks! It's All Happening", singl nije postigao uspjeh, Bowie je u svibnju napustio The Manish Boys i tjedan dana poslije pridružio se blues-triju The Lower Third. Krajem kolovoza 1965. s njima je objavio svoj prvi singl, "You've Got A Habit Of Leaving"/"Baby Loves That Way" (obje Bowiejeve autorske pjesme), ponovno u produkciji Talmyja, ovoga puta uz Nickyja Hopkinsa, kasnijeg suradnika Stonesa i mnogih drugih, na klavijaturama. Album "The Shel Talmy Recordings" ne treba posramiti, on još ranije datira priču o Bowieju i predstavlja zanimljiv dio njegova "kameleonskog" pristupa. Neki bi puno oštrije rekli i "kopiranja", jer nakon ovog (tada) neuspjelog rhythm and blues gitarističkog početka, pa pantomimičnog kabare-popa iz 1967., već 1969. sa "Space Oditty" prebacio se na rastuću folk-scenu, da bi s "The Man Who Sold the World" 1970. (i dolaskom Micka Ronsona na gitari) krenuo u smjeru hard rocka na tragu tadašnjih prvih uspjeha Led Zeppelina i Black Sabbatha. Tek s "Hunky Dory" godinu kasnije dolazimo do prepoznatljivog Bowieja, koji je sa "Ziggyjem Stardustom" spojio Marka Bolana, Loua Reeda i Velvet Underground u vlastitu smjesu.
No svih tih godina Bowie je pisao zanimljive pjesme, čak i kada ih na početku nije znao adekvatno zapakirati. Stoga i snimke iz 1965. zvuče kao logičan, pomalo skriven početak koji sad možete promotriti u cijelosti. A zatim poslušajte album "Toy" s novim verzijama iz 2000. pa recite da pjesme nisu sjajne.
Otvori KEKS Pay
