Istanbul odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Raskrižje putova i mjesto na kojem se sastaju utjecaji velikih sila koje, nakon što su rat završile na istoj – pobjedničkoj – strani, kreću u međusobna sukobljavanja, započinju gradnju dvaju hladnoratovskih blokova, koja će u desetljećima koja slijede cijelom svijetu raditi o glavi.
To je pozornica na kojoj se zbiva radnja špijunskog romana Istanbulski prolaz Josepha Kanona (Znanje, urednik Tomislav Zagoda, prijevod Miloš Đurđević, 29,90 kuna). Pozornica dovoljno uzbudljiva da joj je trebala tek suvisla špijunska priča i u nju uključeni zanimljivi likovi. Roman Josepha Kanona zadovoljio je te uvjete, ali ipak čitatelja navikla na slično štivo ostavlja u nedoumici. On, naime, piše u maniri iskusnog pisca špijunskih krimića, i više je nego očito da su mu uzori Graham Green i John la Carre, ali njegovi špijuni jednostavno su neuvjerljivi, čak i za to davno doba 1945. godine. Oni “previše govore”. Tako se najjednostavnije može opisati roman u kojem junaci pričaju i pričaju te sve dileme pokušavaju razriješiti upravo razgovorima, a da pri tome ne znaju razgovaraju li s ljudima koji pripadaju onoj “drugoj” strani.
Ta olaka naivnost djelomično ubija i vrlo zanimljivu priču o prebjegu koji se u Istanbulu želi predati Amerikancima (bježi, naravno, od Rusa) da bi se, kako stranice odmiču, saznalo da je zapravo riječ o teškom ratnom zločincu, koji na savjesti nosi zločine počinjene nad Židovima u koncentracijskom logoru. U središtu priče je Amerikanac, poslovnjak, koji jest za vrijeme rata radio za Amerikance, a koji nesretnim spletom okolnosti ostane jedini koji zna gdje je prebjeg. Njegova moralna dilema: spasiti ili ne čovjeka o kojem je doznao ono najgore, natjerat će ga da ugrozi ne samo vlastiti život već i mnoga toga u što je duboko vjerovao i tu ovaj roman izlazi iz okvira klasičnog trilera. No, čak i čitatelji koji nisu posebno ludi za špijunskim (pomalo naivnim i staromodnim) romanima, ovdje će ipak naći sjajno napisanih stranica. Kanon ih sve odreda piše o Istanbulu. Jasna je njegova fascinacija jednim od najljepših gradova na svijetu. Svi koji dijele tu fascinaciju, a upoznali su neki drugi Istanbul modernog doba (naravno, u kojem je njegova povijest najvažniji dio njegove čarolije) uživat će upravo u opisima kvartova koji su i danas nevjerojatno slični. Istanbul je očito grad (pa i kontinent) za sebe, onaj kojem tijek godina ne može ništa. Njegove ulice, tržnice začina, obale... kao da postoje i u nekoj vremenskoj kapsuli, pa oni koji su ga prvi put vidjeli desetljeća nakon vremena iz ovog romana, zapravo osjećaju kao da su i tada bili ondje.
