Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 34
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Nova knjiga: Zoran Pilić - Nema slonova u Meksiku

Nostalgija s natruhom mistike u pričama koje ćete voljeti

Naslovnica knjige
Foto: Arhiva VL
20.10.2014.
u 10:58

Sjećate li se epizode “Lovac na jelene” iz nekada vrlo popularne humoristične serije Televizije Sarajevo Top-lista nadrealista? Odgovor na ovo pitanje ponajviše ovisi o godini u kojoj ste rođeni. Oni koji su gledali (i - malo je reći - voljeli) Top-listu nadrealista u stanju su satima prepričavati najbolje fore iz te serije. Pri tome će ih oni koji seriju nikada nisu vidjeli bijelo gledati, jer najčešće je nemoguće prepričati sadržaj tako da neupućeni shvate zašto toliki smijeh i nostalgija. Poanta je, jednostavno, u vremenu koje smo proživjeli s junacima koji su se tom istom vremenu genijalno rugali i šalama zapravo predvidjeli nimalo blistavu budućnost koja nas je sve sustigla. Sada se, zato, u sjećanjima, smijemo i vlastitoj gluposti i naivnosti.

Slično pravilo generacijske bliskosti, proživljenog vremena i očuvanih uspomena vrijedi i za novu zbirku priča Zorana Pilića “Nema slonova u Meksiku” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, 119 kuna). To su jako dobre priče, ali ako s autorom dijelite neka sjećanja, ako slično ili isto doživljavate humor, njegove će vas priče oduševiti, počevši od one u kojoj je taj famozni nadrealistički “Lovac na jelene” uvod u ratnu priču “Posljednja stanica: Bronx” .

Sve je ovdje naoko lagano, način na koji autor niže rečenice, teme o kojima piše... Njegovi su junaci neki sasvim posebni ridikuli koji razmišljaju o tome kako je Armstrong šetao Mjesecom ili svom omiljenom autoru stripa kao scenarij šalju priču o svom bijegu iz ratne Banjaluke u Zagreb, ili pak sreću vukojarca u vrletima Velebita... Lako se čuditi i smijati tim pričama. Na prvu su loptu čista zabava, ali svaka od njih čitatelja iznenada zaskoči, do kraja iznenadi kada, naoko ničim izazvana, ta ista priča krene neočekivanim smjerom. Iz tog smjera uvijek vreba sam život, onaj kojem se nikako ne možemo smijati, barem ne dok ga i sami živimo.

Pilić svoje priče počinje rečenicama poput: “Umro bojler.” U toj i takvoj svakodnevici života, koja je bliska svakom njegovu čitatelju, gradi autorski svijet u kojem je beskrajno puno mašte, apsolutno razumijevanje svih likova, uz natruhe mistike isprepletene s moćnim simbolima prošlosti koju lako prepoznaju svi koji su rođeni sredinom sedamdesetih. To su oni koji pamte dvorišta u kojima se kolju svinje, oni koji su morali odrastati u ratu. Zato Pilić nepogrešivo razumije emocije dvoje ljudi koji su još jedini ostali u selu iz kojeg su svi otišli. Zato i zna kako čitateljima objasniti njihovu dilemu treba li otići u lakši život, bliže sinu, i pri tome ostaviti jedini život koji dobro poznaju. Te i slične emocije glavna su vrijednost njegova stila i njegovih priča.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije