Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 141
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Klarinetist Ante Grgin

Nastupao sam po cijelom svijetu, ali najveća želja mi je svirati u Lisinskom

Foto: Miroslav Lelas/Pixsell
16.03.2022.
u 09:09

Ante Grgin je 40 godina svirao u Beogradskoj filharmoniji, a sada se posvetio skladanju i kaže: “Glazba se piše olovkom i srcem”

”Toliko sam uzbuđen. Ne mogu doći k sebi... Ovo je vrhunac moje karijere. U sedamdeset sedmoj godini doživio sam premijernu izvedbu simfonije “L’unica sinfonia”, jedine simfonije u mojem opusu. Praizvedena je u HNK Split, kući koja je moj hram umjetnosti. Kao solistica nastupila je sopranistica Antonija Teskera koja ima predivan vokal. Svirao sam na samom kraju koncerta. Slušao sam sve izvođače pozorno i priznajem da me to emotivno iscrpilo. Saksofonist Gordan Tudor i trubač Lenko Markusović su jednostavno savršeni. A i datum je bio poseban - koncert se dogodio točno na dan kad me otac, prije punih sedamdeset godina, upisao u Glazbenu školu u Splitu. I na rođendan mog predivnog profesora Biskupovića. Baš sve se poklopilo...”

Ovako, u jednom dahu, sretan i omađijan gotovo kao dijete, govori ugledni skladatelj i klarinetist Ante Grgin. Razgovarali smo dan nakon koncerta nazvanog “Autorska večer Ante Grgina” koji su izveli solisti i Orkestar HNK Split, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, i koji je, naglašava Ante Grgin, bio treća sreća jer su dva planirana i zakazana koncerta morala biti odgođena zbog pandemije koronavirusa.

Odakle ljubav prema klarinetu? Kako je jedan Kaštelanin ostvario tako impozantnu karijeru glazbenog virtuoza?

Bilo je vrlo neobično prije sedamdeset godina, a 1952. krenuo sam u Glazbenu školu, da jedan sedmogodišnji dječak iz Kaštel Novoga putuje autobusom u Glazbenu školu u Split. Gene za umjetnost naslijedio sam od svojih najbližih. Otac je bio orguljaš u crkvi svetog Petra u Kaštel Novome, mama mi je svake večeri na uho pjevala “Spavaj mi, spavaj, zlato”, a moj ujak bio je prvi solo hornist u orkestru u Sarajevu. Ocu su podosta prigovarali što me vodi u Glazbenu školu, jer kako sam imao dvije sestre, pitali su tko će kopati vinograde. Poslije završene niže Glazbene škole u kojoj sam učio klavir, prebacio sam se na klarinet. U Glazbenu školu Josipa Hatzea tada je došao profesor Joško Biskupović koji je klarinet studirao kod čuvenog Bruna Bruna. I danas je najuglednija baš ta beogradska klarinetska škola. Zanimljivo je da je u isto vrijeme kad i ja, klarinet u “Hatzeu” u Splitu učio i Oliver Dragojević. No, ja sam ostao u klasičnom, a on je otišao u drugi glazbeni smjer i bio je izvrstan. Bio bi jednako sjajan i da se posvetio klasici.

Kako ste otišli u Beograd?

Na preporuku profesora davne 1965. upisao sam Glazbenu akademiju u Beogradu, završio sam je 1969. s najboljim ocjenama, a potom i dvogodišnji postdiplomski studij. Već na drugoj godini Akademije u Ženevi na međunarodnom natjecanju dobio sam drugu nagradu za klarinet i odmah su me primili u Beogradsku filharmoniju. Nastupao sam uglavnom kao solist, ali i kao komorni i orkestralni glazbenik, svirajući prvi klarinet Beogradske filharmonije i drugih uglednih ansambala. U Beogradu su cijenili to što sam došao iz dobre i poznate splitske Glazbene škole. Poslije je moja karijera išla meteorskom brzinom.

Kako ste provodili dane mladosti, je li sve bila samo škola ili je bilo vremena za tada popularne plesnjake?

S četrnaest godina, prolazeći kraj hotela “Palace” u Kaštelima, prvi sam put čuo klarinet... Svirali su jedan standard od Darka Kraljevića. Došao sam profesorici klavira i rekao joj da želim svirati klarinet. Bila je sretna jer je smatrala da sam lijen za klavir. U to vrijeme, vrijeme prije Beatlesa, u nas nije bilo više od tri-četiri klarinetista. U cijeloj mojoj glazbi, onoj skladateljskoj, osjeća se utjecaj plesnjaka iz splitskog hotela “Park” na Bačvicama, u kojem sam svirao za džeparac: ujutro od osam do jedanaest na terasi hotela, a navečer u baru. Bila su to predivna vremena. U Beogradu sam svirao u Studentskom domu, a svakog petka navečer, s jednim vrsnim pijanistom sa Sušaka, u Klubu književnika. Ljeta sam, naravno, provodio u Kaštelima i Splitu i svirao na Resniku.

Prije desetak godina nastupili ste na proslavi Glazbene škole Josipa Hatzea koju stalno spominjete.

U toj sam školi puno naučio. Na proslavi je nastupio prof. Željko Milić izvodeći moj čuveni “Končertino”, skladbu protkanu elementima jazza. Na koncertu bio je i maestro Ivo Lipanović koji je na završetku oduševljen rekao: “Ja ovo moram dirigirati sa skladateljem Grginom!” I eto, ostvarilo se. Dirigirao je. Želim naglasiti da sam svirao svuda po svijetu, ali nikad me tako furiozno i efektno nitko nije pratio kao ovaj Orkestar HNK Split. Ivo Lipanović je izvrstan maestro. Otkrio me u mojim starim danima. (smijeh)

Odakle vam ideje i inspiracija za skladanje? Skloni ste reći da stvarate iz hobija?

Kažem da stvaram iz hobija jer su me na početku kolege skladatelji pomalo podcjenjivali. No, na koncu su moja djela bila puno češće izvođena od njihovih. U mladosti smo slušali koncerte uglavnom za big bend i stalno smo svirali. U jednom trenutku pomislio sam zašto ne bih i ja nešto napisao. Tako sam još u studentskom domu skladao “Končertino” koji je čak sedamnaest godina ležao u ladici. Napisao sam ga još 1967., ali neki nisu dopustili da se izvodi... Onda mi je Vančo Čavdarski, šef Simfonijskog orkestra Radio Beograda, 1984. godine dao promenadni koncert. Na njega su došli priznati i poznati skladatelji, između ostalih i Splićanin Petar Bergamo. Neki glazbenici ispitivali su čije su to note. A odgovor je glasio: “Antine. Što se čudite! Odlično svira klavir, sjajan je klarinetist, u Filharmoniji je dvadeset godina...” Tada sam dobio poticaj vrsnih skladatelja i od tada se moj “Končertino” stalno izvodi.

Skladali ste popriličan broj kompozicija, imate bogat opus?

Napisao sam dosad 116 djela, od čega čak 37 za veliki orkestar. Ne može se to tek tako napisati... A ja sam poseban i po načinu na koji radim: sve rukom, olovkom, gumicom i za starim klavirom. To je moj način i uvijek ističem da se glazba piše olovkom i srcem! Ovo što sada glazbenici rade na kompjutoru, to je nešto sasvim drugo. Sada, u mirovini, imam puno vremena za stvaranje i pisanje, a pri tome mi je velika prednost to što sviram monoinstrument koji izvodi jednu liniju, a puhači su i inače bliži jedan drugome. Tako sam sada nakon sviračkih dana prvenstveno skladatelj, ali najvažnije mi je da sam ostao u glazbi i uz glazbu. Ne može se samo tako otići u glazbenu mirovinu nakon što sam punih četrdeset godina svirao u Beogradskoj filharmoniji, te uz to i dvadeset godina bio profesor na tamošnjoj Akademiji glazbenih umjetnosti.

Govorili ste o svojim roditeljima i unuku, no kako je s nasljednicima, bavi li se netko od njih glazbom?

Ma, cijela obitelj! (smijeh). Očito su to geni, jer moja starija kći je profesorica klavira, a mlađa profesorica viole. Supruga još svira prvu violinu u Beogradskoj filharmoniji, a glazbenica je i njezina sestra.

Da niste glazbenik, da vam je život krenuo nekim drugim putem, čime biste se bavili?

Vjerojatno bih bio ribar ili težak. I sasvim sigurno bih uz to popravljao bicikle.

Energični ste i vrlo aktivni, sada je iza vas i ovaj veliki splitski koncert s praizvedbom simfonije. Imate li još glazbenih želja?

Imam, i to jednu veliku. Znate, svirao sam po cijelome svijetu. Ako brojimo zemlje u Europi, ispada da nisam nastupao u samo tri-četiri države. Kod kuće, u Splitu, svirao sam s maestrom Voltolinijem. No, ostala mi je najveća želja - svirati u Lisinskom. Volio bih tamo svirati “Končertino”. Možda mi i uspije...

Umirovljenički dani uz bicikle oldtajmere

”Imam puno slobodnog vremena, u mirovinu sam otišao sa 68 godina. Volim kuhati. Obožavam pripremati gulaš, paprikaš, grah, juhe, kiseli kupus. Najviše riblju juhu. U nju, baš kao što je to moja mama radila, obvezno zakuham rižu. Često zaigram na karte, našu briškulu, a volim i balote. Pola godine sam u Kaštelima, i najdraže mi je voziti i popravljati stare bicikle. Po tome me svi znaju, a mene to vrati u djetinjstvo. Kad sam bio mali, moj stric imao je talijanski bicikl Libera. Svi su govorili: ‘Evo Joze na Liberu.’ A ja sad guštam popravljajući stare bicikle, prave oldtajmere. U dvoru stare kamene kuće uvijek ih imam barem pet-šest. I ponosim se što su svi u voznom stanju”

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije