Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Napisala je i režirala predstavu o kemiji koja se rađa među šetačima pasa

Želja mi je da publici ponudimo prostor za katarzu a da je pritom i opustimo i nasmijemo. Volim kad je ljudima ugodno na predstavi i da se bolje osjećaju kad izađu iz kazališta.
07. studenoga 2019. u 10:51 0 komentara 436 prikaza
Jelena Hadži-Manev
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Glumica Jelena Hadži-Manev javnosti je možda najpoznatija po ulogama u TV serijama kao što su “Bitange i princeze” i “Zauvijek susjedi”. Ljubitelji kazališta pamte njezinu ulogu u predstavi “Nemreš pobjeć od nedjelje” Tene Štivičić, a kazališna zajednica je cijeni i kao pokretačicu neovisne kazališne družine Tragači.

Dan hrvatskog baleta U HNK Zagreb besplatno uživajte u čaroliji novog "Orašara"

U subotu 9. studenoga njezini Tragači u Centru za kulturu Trešnjevka premijerno izvode tekst koji je Jelena napisala i koji sama režira – “Šetači pasa”.

“Šetači pasa” vaše su autorsko djelo, napisali ste tekst i režirate predstavu. Odakle ta potreba da se stvari uzmu u vlastite ruke?

Iskreno, sve je posljedica nedostatka financija. U trenutku kad sam pokrenula Kazališnu družinu Tragači, na prvoj predstavi „Majstor Jura – priča o jednoj djevojci“ nisam imala sredstava da platim ni tekst ni redatelja, što su dvije „najdeblje“ stavke u produkcijskom budžetu. Tu sam uštedjela tako što sam to odradila sama. I – svidjelo mi se. Odjednom sam imala kontrolu nad cijelim procesom, nad cjelokupnom predstavom. Kao glumac, možda osjećaš da neka scena ne ide u pravom smjeru, osjećaš nelogičnosti u predstavi, rupe u tekstu... ali ne možeš sam sve popraviti. Ovako je sve moja odgovornost. Mislim da sam još zelena i puno stvari ne znam, ali želim učiti i razvijati se. Dosadašnje predstave su naišle na pozitivan prijam i publike i struke, i to mi je veliki poticaj za budućnost.

burna svađa Zbog incidenta, na Pazaru privedeni splitski glumci

Koliko je naporno biti sam svoj pisac, redatelj, producent? Nedostaje li vam ponekad onaj pogled izvana?

Pogled izvana mi stalno nedostaje jer lako posumnjam sama u sebe. Zato volim kad na probu dođe ostatak autorskog tima jer su mi njihove reakcije svojevrsna provjera vodim li stvar u pravom smjeru. Naporno je biti pisac, redatelj i producent. Posljednjih je tjedana najnapornije biti u stalnom rascjepu između umjetničkog i organizacijskog dijela posla. Sve ide preko mene. Paralelno razbijam glavu kako formulirati uputu glumcu, kako režirati scenu, dogovaram glazbu sa skladateljem, organiziram premijeru s CeKaTe-om, razgovaram s novinarima, pratim financije... Uz to još pišem natječaje za sufinanciranje i pohađam edukacije o provođenju projekata kako bih uspješnije vodila Tragače. Puuuuuuno se toga mora odraditi da bi na kraju došao blagoslov igre na probi ili na predstavi.

Koja je glavna tema predstave “Šetači pasa”, što se sve može ispričati kroz slučajne susrete neznanaca u parku i na ulici?

Ideja za predstavu dugo mi se razvijala u glavi, i puno sam je puta “pretumbala” dok nisam došla do finalne verzije. Park je postao mjesto gdje mogu spojiti troje potpuno različitih ljudi – različite dobi, spola, profesije, obiteljske pozadine, životnih navika – i gdje tražim prostor u kojem se oni prepoznaju. Uvijek me intrigira taj moment prepoznavanja među ljudima. Koji je to trenutak u kojem se dogodi „spoj“, gdje se i kada počinjemo međusobno razumjeti i doživljavati. Željela sam naći taj luk, od potpuno neosobnih, kurtoaznih razgovora do istinskog razumijevanja i prepoznavanja.

Željka Veverec i Toni Starešinić | Autor : Goran Stanzl/Pixsell Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Sve više glumaca u posljednje vrijeme postaju i autori predstava. Zar zaista nema dobrih uloga, osobito ženskih, ili je jednostavnije napisati si ulogu, a ne čekati da ti je netko dodjeli?

Ovo drugo, u jednom trenutku je zasigurno došlo do zasićenja – već 14 godina radim u struci, proputovala sam cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko s brojnim naslovima, napravila sam mnogo scenskih koraka, izbrusila zanat, i za daljnji rad na sebi trebam ozbiljnije dramske uloge – koje mi sada nitko ne nudi. E, onda sam si priuštila barem jednu poštenu dramsku scenu, završnu scenu Ibsenove „Nore“ u predstavi Tragača „Nora – trenutak pobune“. Za svoj gušt i umjetničko ispunjenje. Predstava se bliži 40. izvedbi i svuda je lijepo prihvaćena. Neovisna je scena pod pritiskom da predstava bude komercijalna i da se proda te sam na večernjoj sceni igrala isključivo u komedijama. U Tragačima pokušavam naći neku „srednju struju“, dramske predstave s elementima humora. Tragači se bave običnim ljudima i prikazuju crtice iz njihovih života. Želja mi je da publici ponudimo prostor za katarzu a da je pritom i opustimo i nasmijemo. Volim kad je ljudima ugodno na predstavi i da se bolje osjećaju kad izađu iz kazališta.

#Project Modni događaj sezone u zagrebački HNK privukao brojne poznate dame

Je li “vidljivost” danas najveći problem mladih glumaca, i to ne kako doći do publike, nego kako doći do onih koji im mogu dati posla?

Vjerojatno ste u pravu. Kad sam ja upisala Akademiju, još uvijek je bila samo jedna. Otad niču kao gljive. I ja sam potpuno izgubila pregled nad mlađim generacijama. Mislim da je najteže doći do prvog posla. Prvi vuče drugi, i to ide dalje. Kad razmišljam o tome, najviše me užasava što se gubi pravo na pogrešku. Kad sam izašla s Akademije, bila sam puno lošija glumica nego što sam danas. U glumi su sve koraci, praksa. Učiš na sceni, pred publikom. Točno znam na kojoj sam predstavi postala glumica u pravom smislu riječi, kreativni umjetnik koji sam vodi svoj proces i svoju ulogu, umjesto da isključivo sluša upute redatelja (ili profesora na Akademiji).

Lujo Kunčević Lako se zaljubi Naš glumac i veliki zavodnik otkrio je u koga se zaljubio kao glupavi tinejdžer

Stvari sjedaju kad istu predstavu igraš po trideset ili pedeset puta, kad vladaš njome i potpuno je tvoja. Ja sam imala pravo na grešku. Napravila sam neke slabije uloge i igrala dalje. Dobila sam neke loše kritike i igrala dalje. Zato sam danas tu gdje jesam, jako zahvalna i sretna na svemu što radim. Bi li danas mladi glumac nakon prvog kiksa dobio novu priliku? A da nije „nečiji“? Teško.

Za ovu ste predstavu organizirali i audiciju. Zašto?

Trebala mi je glumica u srednjim dvadesetima, padale su mi neke djevojke na pamet, ali nisam ih gledala na sceni. Ionako znaš za one o kojima se već priča, koje su već dobile svoje prve prilike. A bilo mi je važno da dođe netko tko stvarno želi raditi i tko će se posvetiti projektu, a ne netko tko će prihvatiti ulogu jer ga direktno zovem pa zašto ne bi, a paralelno ima pet drugih poslova sa strane.

Na audiciji sam upoznala hrpu zanimljivih mladih glumica. Došle su – i sjajno se pripremile – neke kolegice koje nisam ni očekivala na audiciji, i s kojima ću zasigurno računati u budućim projektima. Meni se isplatilo utrošiti trud i vrijeme na to. Iz glumačke perspektive, audicija je mjesto gdje kažeš: ja želim ovdje raditi. Meni je kao glumici bilo dano jako malo prilike za to. Ne povlačiti nekoga za rukav i moliti, nego doći na scenu s pripremljenim monologom i predstaviti se, kao na razgovoru za posao. Željela sam pružiti svojim kolegicama tu priliku.

Petra Dugandžić, Josipa Oršolić i Matko Knešaurek | Autor : Goran Stanzl/Pixsell Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Zašto je u našem kazalištu tako malo audicija? Čini se kako bi mnogo toga riješilo pravilo da se i u institucionalnim kazalištima češće organiziraju audicije, a ne da se glumci zovu “po babi i po stričevima”?

Apsolutno se slažem. Nisam od onih koji zagovaraju ukidanje ansambla, ali smatram da bi trebali biti manji i efikasniji (efikasniji po odrađenom broju uloga po osobi) uz angažiranje pokojeg vanjskog suradnika. Audicija nema jer oni koji su u poziciji moći da ih raspišu nemaju za to interesa. A neće ga ni imati dok ansambli broje toliko ljudi. Zatvoreni krug.

Kazimir Klarić KAZIMIR KLARIĆ Preminuo scenarist hit serije 'Ne daj se Floki'

Biti članom kazališnog ansambla ima veliku prednost materijalne sigurnosti, no koje su prednosti slobodnjaštva?

Cirkulacija među puno većim brojem ljudi. Puno putovanja, gostovanja, susreta, publike. Veselje i zahvalnost na svakoj predstavi koju igraš i svakom projektu u kojem sudjeluješ. Nemogućnost uzimanja stvari zdravo za gotovo, što te tjera na konstantan rad. I ljubav, ljubav, ljubav. Kao slobodnjak, stalno osvještavam koliko volim to što radim.

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.