Moj prvi film u životu, koji sam snimio na trećoj godini Akademije, zvao se “Rano sazrijevanje Marka Kovača”. Taj je film bio veliki uspjeh i nakon njegova prikazivanja na televiziji počeo sam postojati kao redatelj. Svi su se iznenadili kako je to zrelo djelo. Sada te uspjehe mogu nazvati “Kasnim sazrijevanjem Branka Schmidta” – tako opisuje današnji trenutak karijere redatelj koji je nizu uspjeha svoga posljednjeg filma “Metastaze” ovih dana dodao i nagradu na beogradskom FEST-u.
Veliko olakšanje za redatelja koji je devedesetih godina otrpio mnoge negativne kritike na račun filmova “Vukovar se vraća kući”, “Božić u Beču” i “Srce nije u modi” i bio sinonim za puno toga lošega u hrvatskoj kinematografiji. Tada se Schmidt, poput nekih drugih redatelja (primjerice, Tomislava Radića), pred javnosti mogao braniti, a još više pred samim sobom, da ga se napada po nekoj izmišljenoj ideološkoj, a ne umjetničkoj strani. No, vremena su se promijenila, Schmidt je imao dovoljno vremena da shvati kako se ne radi o njemu ili ideologiji, nego doista o odnosu prema njegovim filmovima, pa smo tako i nas dvojica sjeli razgovarati nakon što punih deset godina nismo komunicirali.
– Teško je priznati samome sebi da nešto radite četiri godine, pa da to ne valja. Treba vremena da prihvatite da ste u stanju neke stvari napraviti i loše. Treba vremena da možete rangirati vlastite filmove.
• Je li vas mučio imidž koji ste u to vrijeme imali u javnosti?
– Sigurno da to boli. Ne radite cipele. Radite svoju intimu, ulažete svoju energiju... Niste robot. Postoje emocije. No, isto tako shvatite da niste genij i da griješite. Sada pak opet neki zatvaraju oči pred time da radim dobre filmove. Nedavno su vodeći hrvatski filmski kritičari birali najbolje filmove prošlog desetljeća. Ni “Put lubenica” ni “Metastaze” nisu uvršteni među deset najboljih filmova prošlog desetljeća. Mislim da se sada okrenula situacija, sada neki drugi griješe kad nisu u stanju priznati da mogu napraviti i neke dobre stvari. “Put lubenica” dobio je petnaestak međunarodnih nagrada, a na Puli je prošao nikako. Svi griješimo. Griješili su i kritičari kada su napadali “Sokola”. Vrijeme je jedini sudac i ono odlučuje što ostaje, a što pada u zaborav.
• Je li vam ikada palo na pamet da se povučete na neko vrijeme?
– Nije bilo svjesne kalkulacije, ali dogodilo se to da sam četiri godine bio direktor Dokumentarno-umjetničkog programa na HTV-u. U tom razdoblju nisam radio filmove i pripremao sam “Lubenice”. Dakle, dogodila se veća stanka, ali ponajprije zbog moje funkcije na HTV-u. I ta je stanka bila jako dobra, posložila je stvari u mojoj glavi. Ali ne tako da sam svjesno razmišljao o tome kako nešto promijeniti, nego sam jednostavno počeo osjećati stvari drukčije.
• Na primjer?
– Sebe također smatram oboljelim od PTSP-a jer sam za vrijeme rata snimio dvadesetak dokumentaraca s prvih linija. Napuzao sam se, naslušao granata i metaka, nekoliko sam puta jedva preživio. I cijela ta situacija s ratom ostavila je na mene dubok trag. A sada, dogodilo mi se razočaranje današnjom Hrvatskom i jednostavno su se tako stvari posložile u mojoj glavi. Ne radi se o svjesnoj odluci da sada radim drugačije filmove i da promijenim imidž, jednostavno sada stvari tako osjećam. Slijedim više instinkt nego razum i ne bojim se nikoga, osim Boga.
• Mislite li da je ipak ostalo nešto iz vaše karijere u devedesetim godinama što zaslužuje da bude zapamćeno?
– Mislim da je zabilježeno vrijeme. Puno sam se bavio problemom izbjeglica... Dobro je da je snimljeno što se s tim ljudima događalo. Najvredniji su ipak dokumentarci koje sam radio na prvim linijama fronte. Postoje dokumenti, moji filmski zapisi, o užasima rata u istočnoj Slavoniji. Kod nas se puno toga zaboravlja, u lošem smislu riječi. Naravno da treba ići naprijed, ali preko nekih stvari olako prelazimo. U igranim filmovima iz tog razdoblja napravio sam i svoje najgore glumačke podjele, bio sam vrlo površan i često sam ih dijelio ne razmišljajući puno.
• Pretpostavljam da je suvišno pitati za primjere.
– Naravno da to neću reći, ali to me naučilo da moram jako ozbiljno pristupiti podjelama uloga i da ne smijem brzati s odlukama. Mislim da se ta škola najbolje vidi u “Metastazama“, jer je, po mome mišljenju, to najbolja glumačka podjela koju sam ikada napravio. S probnim snimanjima i pripremama, radili smo je tri mjeseca. Uloge više ne dijelim sam, uvijek imam nekoga od kolega pored sebe. Najviše mi u tom poslu i u radu na scenariju pomaže Ognjen Sviličić. Bez njega, kao i bez producenta Stanka Babića, ni “Lubenice” ni “Metastaze” ne bi bile to što jesu.
Intervju u cijelosti možete pročitati u Večernjakovom subotnjem prilogu 'Obzor'.
Ko je ovaj? \"Sebe smatra oboljelim od PTSP-a\" zato jer je primirisao pozadini? Šta sve mogu ljudi izvaliti i ostat živi. Nego tko plaća to što on snima , a vjerojatno i samo on gleda? To me zanima...