Nakon nesretnog pada u štivu broda koji je okončao njegovu karijeru pomorca, šesnaestogodišnji Vlaho Bukovac 1871. godine vraća se u rodni Cavtat. Oporavljajući se kod kuće, na nagovor oca počinje svoj prvi veliki slikarski pothvat.
"Slikao je po zidovima kao po praznim platnima, slikao je portrete u medaljonima, među njima i svoj autoportret, slikao je egzotične životinje poput krokodila, mravojeda, nosoroga, tigrova, te ptice, pse, zečeve, konje, krave, slikao je pejzaže, vaze s cvijećem i voće, ribe, jednu je cijelu sobu oslikao u plavo s različitim motivima", započinje priča u najnovijoj slikovnici o životu majstora slikara Vlaha Bukovca.
Slikovnica "Vlaho Bukovac – Odrastanje II – Goodbye Amerika" predstavljena je krajem prošle godine koja je protekla u znaku 100. obljetnice smrti tog velikog umjetnika. Treća je to po redu od planiranih šest slikovnica, u kojima je Bukovčev život u riječi prekrasno pretočila Lidija Crnčević, a živopisnom tehnikom kolaža bogato ilustrirala Nora Mojaš. Objavljena je u izdanju Muzeja i galerija Konavala, u sklopu kojih djeluje i Kuća Bukovac, u kojoj i danas možemo vidjeti ostatke Vlahovih mladenačkih zidnih oslika.
– Slikovnice Vlaha Bukovca osmišljene su kao šest jedinica koje kronološki prate njegov život. Prva slikovnica tematizira njegovo djetinjstvo, od rođenja do prvog povratka iz Amerike s 13 godina nakon izbavljenja iz popravnog doma. U sljedećoj pratimo okušavanje Vlaha u pomoračkom zanatu, sve do oporavka u Cavtatu nakon strašne nesreće koja mu se dogodila na brodu. U trećoj Vlaho opet odlazi u svijet, a mi doznajemo o svim nevjerojatnim zgodama koje su ga zadesile i već naslućujemo njegovu veliku slikarsku strast. U stvari, sve slikovnice počinju odlaskom iz Cavtata i vraćanjem u Cavtat. Tako će i u sljedećoj Vlaho krenuti u Pariz na studij slikarstva, započeti svoj profesionalni život, a Cavtatu se vraćati na jedan drugi način – kaže nam Antonia Rusković Radonić, ravnateljica Muzeja i galerija Konavala.
Oni su cijelu proteklu obljetničku godinu proveli dajući sve od sebe da nas podsjete na Bukovca, njegovu obitelj i njihov značaj u Cavatu. Među ostalim, izdali su i knjigu razglednica Vlaha Bukovca koju je priredio kolekcionar i povjesničar Niko Kapetanić, a u pripremi je i velika, dugoočekivana monografija autora Igora Zidića, koja će iz tiska izaći s malim zakašnjenjem kasnije ove godine. Možda i najveći njihov pothvat bio je što su, zahvaljujući velikodušnim donacijama javnosti, uspjeli prikupiti sredstva te otkupiti i doma vratiti vrijednu Bukovčevu sliku "Konavoski tkalci" koja se našla na prodaji u Zagrebu. Nastala 1920. godine, ta je slika rijedak prikaz izgubljene tradicionalne radinosti koja je uz pomorstvo i ribarstvo othranila Cavtat. Šećer na kraju godine bila je upravo objava treće slikovnice o Bukovcu.
Divne i neobične ilustracije ono su što ove slikovnice posebno izdvajaju, a kako se uhvatila u koštac s ilustriranjem života jednog slikara, upitali smo Noru Mojaš.
– Slikovnica je u cijelosti napravljena tehnikom kolaža, ništa nije ilustrirano, slikano ni crtano. Kolaž je nešto što je meni jako blisko i čime se kontinuirano bavim još od srednjoškolskih dana. Odluka o toj tehnici donesena je nakon nekoliko proba koje nisu uspjele, što smo i pretpostavljali jer je Vlaho ipak bio slikar. Kako uopće dobiti autentičnost kad svaki pokušaj izgleda lažno i forsirano? Tu autentičnost, taj ključ, pronašli smo upravo u kolažu, koji je, barem što se ovog projekta tiče, izuzetno prigodan medij zbog svoje vizualne neposrednosti, a komadi fotografija su malene historiografske reference na vrijeme i prostor u kojem je Vlaho boravio. Prva slikovnica je bila jedan veliki emocionalni tobogan, druga također, a u ovoj trećoj sve nekako sjeda na svoje mjesto što se Vlahova života tiče, ali i mojeg procesa i odnosa prema slikovnici. Kako Vlaho putuje i sazrijeva, tako rastem i ja! – kazala nam je Mojaš.
U trećoj slikovnici tako saznajemo i kako se glas o Vlahovoj umjetničkoj nadarenosti proširio, a brojni su znatiželjnici u kuću Bukovčevih dolazili razgledati njegove murale. No, koliko god talentiran bio, studij slikarstva za kojim je čeznuo njegova obitelj jednostavno nije mogla priuštiti. Zaputio se stoga, poput mnogih cavtatskih mladića tog doba, u potragu za boljim životom u daleki Peru. Došavši u grad Callau, Vlaha je od teškog fizičkog rada u tvornici spasilo slikarsko umijeće jer dobio je posao oslikavanja vagona. No tvornica se zatvorila, a pokušaji da za život zaradi slikanjem nisu urodili plodom, premda je nekako uspio doći i do peruanskog predsjednika kojemu je poklonio portret. Trbuhom za kruhom, otišao je u San Francisco, gdje će se njegovi snovi napokon početi ostvarivati. Radeći kao konobar u lokalu Sinjanina Filipa Tripala, neumorno je slikao i u kavani izlagao svoje radove, a ubrzo ga je zamijetio stanoviti Isak Lustig koji će postati njegov mecena i osigurati mu mušterije. Međutim, piše Crnčević, shvatio je da je Amerika raj za trgovce, ali ne i za slikare, rekao joj zbogom i uputio se prema Europi, starom kontinentu kojemu je pripadao. Putem kući zapale su ga brojne nedaće – najprije je vlak kojim je putovao preko američkog kontinenta iskočio iz tračnica i izgorio u buktinji. Vlaho je čudom preživio, a s njim i najveće njegovo bogatstvo, ušteđeni dukati i slika "Turkinja u haremu", koje je sašio za pojas i vazda nosio na sebi. Nevoljama tu nije bio kraj jer je parobrod kojim se zaputio u Europu jedva živ izašao iz oluje, a potom je i na njemu izbio požar. Napokon stigavši kući, u Dubrovniku je izložio svoju "Turkinju u haremu", koja je oduševila i publiku i kritiku.
"Vlaho je tada po prvi put, iskreno u sebi, osjetio kako je prošlo doba lutanja. Osjetio je da zna točan smjer kojim treba krenuti − bila je to umjetnost. Slikarstvo. Pred njim je, bez sumnje, bio najveći životni izazov. Dokazati da je rođen da bi bio slikar!"
Sve tri slikovnice potražite u Muzejima i galerijama Konavala te nizu knjižara u Zagrebu i Dubrovniku, a na YouTubeu možete poslušati i audioverziju prvog dijela priče o nevjerojatnom životu i avanturama našeg Vlaha Bukovca.
