Pogledaj ovu fotografiju! Mlada zgodna brineta sjedila je na barskoj stolici uz šank, šalica kave bila je ispred nje. U pozadini bilo je veliko ogledalo i fotografova sjena u njemu. Tko je to? – upitah Alena. Pa, Mia. Znaš onu trgovkinju od prekjučer, pokazao sam ti je, ona prodaje cipele u Borovu. Ovo je u kafiću, radila je poslijepodnevnu smjenu, ali je prvo popila kavu u kafiću Berlin, idemo i mi tamo na kavu. Da idemo tamo, ali se nje ne sjećam. Srknem kavu, pokušavam se sjetiti zgodne brinete, ali kao da sam je prvi put vidio sad na fotografiji. Pogledam kroz prozor, pa vratim pogled opet na fotografiju, sad mi se činilo kao da sam takvih brineta vidio na desetke. – Pogodi koliko ima godina? – Alen mi opet gurne fotografiju pred oči i opazim da je promijenio lak na malom prstu lijeve ruke, bio je bordo, a sada zelen. – Oko dvadeset i četiri – lupio sam procjenu. – Bravo! Pogodio si. A je l’ kao da ima šesnaest. Tako je nježna i sitna. Poznavao sam Alena više od dvadeset godina, ali posljednjih šest mjeseci više se družimo. On je promijenio posao, prije je radio u Narodnoj tehnici, jedinoj ustanovi koja je zadržala socijalistički naziv zbog tradicije, a sada Alen radi kao fotograf i ilustrator u dnevnim novinama. Ja radim u istoj agenciji dvadeset godina i on me nalazi u okolnim kafićima. Na novom poslu Alen je imao puno vremena čekajući zadatke koje mu je urednik javljao iza podneva. Bio je neženja, prošao je pedesetu kao i ja, ali je imao više sijede kose koju je naglo gubio poslije majčine smrti. Bradu je imao s jakom dlakom i uvijek uredno podšišanu. Živio je sam u stanu u kojem nikada nisam bio iako sam ga više puta vozio do stana, no nikada me nije pozvao u stan na piće. Jednom me baš otvoreno odbio. Vozio sam ga u stan jer mi je želio pokloniti knjigu koju je taj dan našao u antikvarnici, a ja sam jednom natuknuo kako bih je volio imati, kada sam parkirao pred njegovim stanom, osjetio sam potrebu za pišanje, molio sam ga da idem s njim jer moram na WC, on je rekao da izdržim jer se odmah vraćamo u isti kafić. Nisam se ljutio iako mi je stvarno bila nužda. Alen se trudio biti dobar prijatelj, čudnih navika i potreba. Neki sam dan išao u samoposlugu, on se odmah uključio rekavši da isto treba neke sitnice za sebe. Ja sam tražio pileće batke i brokulu, a on mi je pravio društvo, savjetovao koje pakovanje piletine je bolje i koliko je dekagrama za mene i ženu dovoljno. Na brokuli je otkinuo lišće da bude lakša na vagi. Kad sam se odlučio da mi je to sve dovoljno, kupio sam još jedno pakovanje Vegete, on me pozvao na odjel za higijenu. Kupio je pastu za zube iako ima dvije kod kuće, ali voli kad ima bar tri-četiri paste pa ih može mijenjati. Pričao mi je o šamponu za kosu i nudi da kupim jedan s regeneratorom. Dok smo zastajkivali oko mirišljave robe zazvonio mi je mobitel i odbio sam kolegu koji me je zvao na piće. Rekao sam mu da kupujem neke stvari za ručak i da ga odmah idem kuhati. Dok sam razgovarao s kolegom Alen me je pitao što mislim za miris Dove sapuna i gurnuo mi ga je pod nos. Slegnuo sam ramenima, bilo mi je svejedno koji će si on sapun kupiti. – Ti si s Alenom? – upitao me kolega s kojim sam razgovarao na telefon. Potvrdio sam. – Zar ti nije on pomalo pederast? – upitao me. – Možda – odgovorio sam i dodao: – Vidimo se sutra. Istina i sam sam primijetio baš danas kako Alen uživa sa mnom kupovati, kao da smo partneri, tako se ponašao. No, na blagajni sam ga razočarao. Dok sam ja pokazivao blagajnici robu, on je pred njom glasno rekao: – Šteta što nisi kupio onaj šampon koji sam ti dao da pomirišeš, meni se sviđa. – Ne, rekao sam, kupio sam samo ono što mi je žena zapisala. Kao da je bio razočaran što sam spomenuo svoju ženu, njemu smo baš izgledali kao partneri, kao dobar par. Alen me poslije kupnje otpratio do mog stana. Nisam ga pozvao u stan, ne zato što on nije mene pozvao u svoj, nego zato što je u stanu bio grozan nered. Ujutro sam žurio na posao i sve je ostalo razbacano, na stolu su bili ostaci hrane od doručka, u spavaćoj sobi krevet je bio sa zgužvanom plahtom i razbacanih pokrivača, na stoliću u dnevnoj sobi bili su ostaci keksa, jabuke i badema, u kupaonici je žena ostavila grudnjak na vješalici na vratima, a moje prljave gaće bile su na podu do stroja za rublje, bacio sam ih ka vratima stroja ali sam promašio i tako sam ih ostavio, mislio sam to ću sve spremiti kad se vratim s posla i to prije žene. Kada sam shvatio kakav je naš stan, ženin i moj, onda sam pomislio kakav je tek stan jednog samca. Za nekoliko dana Alen me nazvao i zamolio da idemo kupiti njemu cipele jer on je neodlučan. Pristao sam. Imao je stari WV bubu staru više od trideset pet godina, on ga je kupio rabljeni prije dvadeset godina. Vozio me u veliku robnu kuću izvan grada i to je bilo najdalje što se usudio voziti s tom škripavom krntijom. U autu mi je pričao kako se fotografirao s nekom ljepoticom koja prodaje pecivo i sendviče na trgu, pitao me sjećam li se nje? Bila je plavuša, rekao mi je, tamnih očiju i njegovanih noktiju. Nisam se sjećao, rekao sam da tamo ne kupujem pecivo. Malo me čudila ta njegova strast za fotografiranje trgovkinja i konobarica, ali se nisam trudio ništa zaključiti. Zvonio mi je mobitel, isti kolega od jučer zvao me je na piće, morao sam priznati da sam opet s Alenom. Ali Gorane, puka slučajnost da sam s istim prijateljem, kupit ćemo neku sitnicu i vraćamo se u grad. Nisam se usudio reći da s Alenom kupujem cipele. – Evo, za sat sam nazad, ja plaćam – odbio me Goran, Zauzet je kasnije, kaže. – Je l’ ti to opet onaj prijatelj Goran? Potvrdio sam Alenu kimajući glavom. Onaj što radi u krim-policiji? –Da, Goran Knežević, išli smo zajedno u gimnaziju, a ponekad i zajedno bježali s nastave. – On je dosadan – kaže Alen i uđe u prodavaonicu cipela. Nisam htio nastavljati razgovor o Goran, zapitkujući zašto mu je on dosadan. Alen je znao što traži i krenuo je ravno prema polici gdje su bile već odabrane cipele. – Što kažeš? – upitao me dok je obuvao desnu cipelu. Bile su poput mokasina, samo crne sa sivim umecima kože i s bijelim ušivenim koncem. – Kako ćeš ih mazati crnom pastom kad imaš taj bijeli konac, odmah ćeš ga obojiti i to neće biti te cipele. – Postoje bezbojne kreme za cipele – reče trgovkinja koja nam se prikrala s leđa. Ispao sam glup jer nisam razmišljao što govorim. – Dobre su ti – potvrdio sam Alenovu želju da kupi te cipele. Hodali smo velikim holom robne kuće i mislio sam: Gotovo je idemo prema gradu. Ali Alen naglo skrene u trgovinu s parfemima. Odmah je znao gdje stoje muški parfemi, uzeo je jednu bočicu i štrcnuo si je miris na zapešće ruke, mahnuo je drugom rukom da dođem do njega, a čim sam se približio, on mi pruži zapešće da pomirišem. – Je l’ ti se sviđa? – upitao me. Reagirao sam u sekundi. Što je tebi, neću te valjda njuškati! – Kako mogu pomoći? – upita jedna od prodavačica. Ja sam već bio na izlazu, nisam htio sudjelovati u njegovim igrama. Jedno vrijeme smo šutjeli hodajući prema elevatoru. On je još jednom ponjušio svoju ruku i dvaput podigao obrve. Na povratku u grad Alen me obavijestio da sutra, u subotu, ide u Budimpeštu na koncert Hot red chillies and papers. – Ideš li sa mnom? – Ne, imam drugih planova za vikend. Alen se nije javljao tjedan dana. U srijedu me nazvao Goran i pozvao na piće. Ispričao mi je kako su Alena prijavili roditelji jedne maloljetne učenice koja je pila toplu čokoladu, a Alen ju je slikao, pipnuo za stražnjicu i dahtao u vrat. Uhitili smo Alena i dobili dozvolu za pregled njegova stana. Možeš misliti što smo našli? Cijela mu je spavaća soba bila oblijepljena fotografijama mladih lijepih djevojaka. – A mislio si da je homić? – rekao sam Goranu. Ipak ti roditelji nisu podnijeli tužbu protiv njega i pustili smo ga van. Alen me nazvao u subotu, bila je to prva subota u mjesecu kada se održava sajam antikviteta. On si je kupio stari fotoaparat za koji treba kupiti film, a ja knjigu Gustava Flauberta: Sentimentalni odgoj, izdanje Matice hrvatske iz 1946. godine.
6. KRATKA PRIČA
Moj prijatelj
Autor je rođen u Osijeku. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu, a kao profesor radio je u Belom Manastiru te kao tajnik u Matici hrvatskoj – Osijek. Pripovjedač je, romanopisac i dramski pisac. Ističu se njegova knjiga priča “Pričanja Heraklitova kušača i druga pričanja ”(1982.) te romani “Kajinov pečat” (1997.) i “Kraljica noći”. Cvenić je po romanu napisao scenarij za film u režiji Branka Schmidta koji je 2001. dobio Zlatnu arenu u Puli. (ts)
Komentara 1
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Nevjerojatan zaplet gdje se opisuju super zanimljiva kupovanje špeceraja te raznih artikala i kućnih potrepština (pileći bataci, brokula, Vegeta, pasta za zube, cipele, parfem...) i gdje se u fantastično uzbudljivom završetku otkrije da Alen nije gay nego da je pedofil. Dobro je da su ga na kraju ipak uhitili (ne autora ovog uratka nego Alena).