Mingus Big Band u utorak navečer devedesetminutnim nastupom u dvorani Vatroslav Lisinski zatvorio je 13. Zagreb Jazz Festival. Sastavljen od "starih mačora" i mladih snaga, orkestar od 14 članova pod vodstvom kontrabasista Borisa Kozlova u sedam Mingusovih skladbi pokazao je sviračku raskoš i konceptualnu jasnoću.
Postava koju je davno "blagoslovila" Mingusova supruga Sue - posvetio joj je i izvedenu skladbu "Sue's Changes" - zapravo je "legalizirana" platforma za izvođenje djela jednog od najznačajnijih skladatelja i bendlidera 20. stoljeća. No, Mingus je bio i društveno angažiran, što je Kozlov isticao u najavama repertoara koji u njihovom izvođenju pored sjajne sviračke egzekucije dočarava publici žamor ulice s vokalnim sudjelovanjem članova big banda i spontanih "razgovora" na pozornici. "Fables of Faubus" bio je Mingusov osvrt na guvernera Arkansasa koji je 1957, zagovarao rasnu segregaciju na američkom jugu, ali su podjednako "vizualne" bile i skladbe posvećene newyorškoj prijateljici slikarici ("Peggy's Blue Skylight"), ili spomenuta "Sue's Changes", koja je izmjenom raspoloženja na pozornici zamalo djelovala kao da "čitate" novine koje je nekada izdavala Mingusova supruga, a zvale su se "Changes". Kao i u "Goodbye Pork Pie Hat", posvećenoj preminulom Mingusovu prijatelju, saksofonistu Lesteru Youngu, ta raspoloženja kreirao je sjajan ansambl u kojem su jednako fascinantni legendarni Earl McIntyre - jedini koji je kao mlad svirao s Mingusom - i čitava duhačka sekcija s nekima od najboljih trubača i saksofonista današnjice. Bubnjar i bendlider Kozlov jedini nisu imali raspisane partiture pred sobom, poznajući u detalje Mingusove skladbe. Ili, kako je u najavama u završnoj "Wednesday Night Prayer Meeting" rekao član orkestra za Kozlova, "on usmjerava 'promet' i drži nas u linijama", a taj promet na pozornici s Mingus Big Bandom bio je instrumentalistički gust.
U završnoj "Moanin'" na svoje je došla bariton saksofonistica koja je kao i ostali solisti izašla pred prednji mikrofon, da bi ih oduševljena publika zvala na bis i završnu "O.P." (posvećenu Oscaru Pettifordu, jednom od prvih kontrabasista koji je radio u idiomu bebopa prošlog stoljeća)u koju su ubacili i dio "Wednesday Night Prayer Meeting" i završili koncert kao da smo u New Orleansu a ne u olujnoj večeri u kišnom Zagrebu.
