Bio je velik glumac i kada su ga proizveli u posve malog glumca – naslov je poglavlja o devedesetim godinama u kojima je Ivica Vidović glumac – marginaliziran.
“Krajem osamdesetih Ivica je bio u zenitu svoje glumačke karijere. Bilo je to i vrijeme umjetničke stagnacije, međutim, on je i dalje bio iznimno tražen i zaposlen glumac. I dalje je bio stalni član kazališta Gavella, istovremeno je bio dio ansambla HNK Split u kojem je kao stalni suradnik bio protagonist bar jednog naslova godišnje, još uvijek je igrao u Teatru &TD, gostovao je u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, te snimao filmove, TV drame, serije. Početak rata u Hrvatskoj proizveo je temeljitu dekonstrukciju Ivičina profesionalnog i osobnog života, a godine koje slijede njega su kao umjetnika stavile na veliku kušnju. Kad je prošao prvi ratni udar, uslijedila je nacionalna kulturna revolucija s temeljito novim kriterijima, što je prije svega značilo višak nacionalističke svijesti i ne tako rijetko manjak talenta pa je tako i gomila frustriranih djelatnika u kulturi mogla dočekati svojih pet minuta. Vladajuća je politika prvo stvorila kontekst visoke ideologiziranosti u kojem se ‘znalo’ što kultura ‘mora govoriti’, odnosno da je njen posao ‘prenijeti istinu o Hrvatskoj’.
Sklepane ljetne gaže
Ljudi s integritetom i kreativnim dostojanstvom potom su se povukli u zabrane privatnosti, emigrirali, ili nastavili kupiti komadiće s ruba... Stigao je trenutak da se i film, i TV, i kazalište otvore onima koji su bili ‘nepravedno zanemareni’ samo zbog tričave ‘sitnice’ što su bili – antitalenti. U tako kontaminiranom prostoru naša mješovita priča nije pronalazila svoje mjesto pod suncem te nam je sve tamo negdje do 1996. godine primarni životni zadatak bio kako preživjeti. Ivica je, istina, i dalje bio član DK Gavella, angažman u HNK-u Split prestao je odlaskom starog intendanta Ivice Restovića i dolaskom novog – Ive Sanadera, u repertoaru Teatra &TD za njega više nije bilo mjesta, iz Kazališta Marin Držić je istjeran, prvi film snimio je poslije šest godina (1996.), na Hrvatskoj je televiziji, osim sudjelovanja u dječjem programu, prvi put snimao poslije osam godina (1999.).
Što se onda uopće nudilo glumcu Ivici Vidoviću u devedesetim godinama? Bile su to ljetne, često navrat-nanos sklepane gaže u neovisnim projektima – ali ih je zahvalno prihvaćao kako bi djeci omogućio boravak na moru – zatim je tu bio jednokratni izlet u tadašnjem Satiričkom kazalištu Jazavac (danas Kazalište Kerempuh) gdje je igrajući u predstavi Cinco i Marinko kratkoročno vratio nešto svog glumačkog digniteta, da bi trbuhom za kruhom ubrzo uletio u iluzionističko-kabaretski program koji se izvodio u klasičnom bordelu pod zamaskiranim imenom Night Club Monaco. I to je u tih pet godina života bilo to. Godina 1996. donekle je označila preokret. Uloga u Ribarskim svađama u Gavelli ne samo da mu je bila veliko veselje, već mu je donijela i oficijelna priznanja, a iste su godine uslijedile čak tri uloge izvan matičnog kazališta, od kojih ponajprije treba izdvojiti ulogu u Kafeteriji u produkciji Hrvatske kazališne kuće Zadar (danas Hrvatskog narodnog kazališta Zadar) te ulogu u filmu Kako je počeo rat na mom otoku. Bila je to godina koja je konačno prekinula stanje egzistencijalne bijede. Međutim, važna čvorišna točka i stvarna prekretnica koja je iz temelja promijenila njegovu (i našu) životnu situaciju dogodila se 1998. kada smo se odvažili osnovati vlastito kazalište, malu neovisnu platformu koja nam je omogućila zanimljiv glumački repertoar te na rubu pronađenu i teško dostignutu ekonomsku stabilnost. Uloge koje je od 1998. pa do svoje smrti 2011. Ivica ostvario u Teatru Rugantino, sveukupno su značajnije obilježile njegovu kazališnu karijeru od uloga koje je ostvario u svom matičnom teatru...
... te smo jednoga dana odlučili: bolje krenuti i pogriješiti nego čekati u mjestu dok se ne stvori idealna prilika. Tako smo 1996. godine ušli u našu nultu predstavu s monodramom Bit će sve u redu, koju je po našoj narudžbi za Ivicu napisao Miro Gavran, a radili smo je u koprodukciji s kazalištem Kerempuh. Iako je premijera prošla u duhu svoga naslova, nije nam donijela pravo zadovoljstvo – ni kao tema, ni kao proces, ni kao rezultat.
Pravi će se događaj zbiti godinu i pol dana kasnije, kad nam je u posve neobičnim okolnostima u ruke došao tekst Joséa Sanchisa Sinisterre Ay, Carmela. Bila je to ljubav na prvo čitanje. Moral umjetnika – tema je pogodila u samo srce vremena. A imali smo i raskošne, sočno napisane, te nama izuzetno bliske uloge. Ekipa se stvarala spontano: u predstavu je ubrzo ušao redatelj Robert Raponja, pa glazbenik Darko Rundek, što je bila dobitna kombinacija, zatim i mnogi drugi umjetnici, ali i Dejan Aćimović koji je kao izvršni producent odradio golem posao te autorskoj ekipi, posebno Ivici i meni, dao priliku da se potpuno posvetimo ulogama...
Premijera je, srećom, prošla veličanstveno. Bio je to ne samo kazališni već i značajan društveni događaj. Uglavnom, te noći 14. siječnja 1998., rođeno je naše kazališno čedo, naš mali veliki Teatar Rugantino pod čijim će okriljem Ivica u poslijeratnoj Hrvatskoj odigrati neke od svojih najvažnijih uloga...
Privržena publika
Za prodaju nismo imali nikakvog talenta ni elementarnih vještina, trebalo je pokrenuti prodajno nasilje nad dušom da naše uloge ne bi umrle. I tako se Ivica prvi put u životu počeo baviti poslovima koji nisu samo glumački. Za početak, prihvatio se prodaje i propagande. Bezuspješno. No, u nekim drugim poslovima, koji su se uskoro počeli množiti, pokazao je zavidne talente. Bio je pouzdan vozač kombija, savjestan rekviziter, pristojan šminker, uredan garderobijer, neumoran daktilograf, fascinantan arhivar. Ah... po potrebi i potkapacitirani scenski radnik... Malo-pomalo uspostavljao se neki sustav, krenula su prva gostovanja – tu smo nekako bili najuspješniji – zaradili smo neki novac, počeli vraćati dugove, kupili stari kombi... U međuvremenu opet gostovanja, gostovanja, gostovanja. Od najmanjih mjesta bez igdje ičega do velegrada i kazališnih metropola. Od Kukljice do Splitskog ljeta, od Okruga Gornjeg do Ateljea 212. Ponosno smo probijali granice Hrvatske. Bili smo prvo hrvatsko kazalište poslije rata u Srbiji, od Kragujevca preko Beograda do Subotice... Bili smo rado viđeni u cijeloj Bosni, a još više u Hercegovini... Pa u Crnoj Gori ... A ne tako rijetko i u Beču. Trag smo ostavili gdje god smo otišli. Putem smo iznova otkrivali koliko je publika Ivici bila privržena, njezina nam je ljubav bila pouzdan prijatelj i podrška na putu.
Ljudi u 90-tim bili su izloženi strahotama rata - velikosrpskoj oružanoj agresiji, od Hrvatske, preko BiH pa sve do Kosova.. Ta agresija pobila je desetke tisuća ljudi, protjerala milijune.. Materijalne posljedice, ratna razaranja ostavile su duboke tragove... Osim toga, raspalala se i komunistička kultura agitacije i propagande, dijelom koje bio je i ovaj glumac.. Nažalost, komunistička propaganda i aktivizam u najtežim vremenima samo je pognula glave, danas opet jaše punom snagom. Ovaj članak tome je najbolji dokaz.