Što bi drugo, osim pisati, mogao i treba raditi pisac i novinar, u nas svatko zasigurno ima neki svoj odgovor. Uvriježilo se da pisci moraju “raditi“ još neke poslove osim onoga koji im je važan, tako da ta neblagonaklona većina misli da bi oni svoj kruh trebali zaraditi nekim ozbiljnijim poslom. Naslušao sam se pitanja i nagledao nevjerice kad našim ljudima priznaš da si pisac, oslobodi me bože, ako si slučajno i pjesnik, tada stvari postaju dodatno teške i sumnja buja kao ono zrno graha u mokroj salveti, u onom meni do danas nejasnom osnovnoškolskom pokusu iz biologije. Sve ovo pišem zgranut nad nedavnim događajem kad je splitskoj Pjaci usred dana pisac i novinar Ante Tomić zaliven kantom! punom izmeta, kad je jednostavno i pred svima napadnut s leđa na meni nevjerojatan, sulud i teško razumljiv način. Jasno je da su odmah zaredala i tumačenja, podosta je onih koji misle da je točno tako i trebalo biti, negdje se u njihovom fatalizmu osjeća i žal što oni nisu došli na tu ideju s govnima, što se nisu odlučili danima kolekcionirati vlastite fiziološke viškove i potražiti neku dobru i pouzdanu kantu... U zemlji kakva je Hrvatska svakodnevno se nekoga linčuje i svakodnevno se tom linču plješće. A što bi to drugo novinar i pisac trebao činiti nego pisati? I kome on treba biti odgovoran osim samome sebi i svome tekstu? Nekima očito to nije niti će im ikada biti jasno jer riječ tekst i dalje, u najboljem slučaju, brkaju s riječju teletekst. I za Tomića, kao i za neke druge strašne povrede i napade, lako je prebaciti krivnju na luđake, na one tipove kojima se svako malo zatvara blenda i ne znaju što čine, lako je tako oprati ruke i od krvi i od izmeta. Istina je, na našu žalost, mnogo strašnija, sranja u ime bijesne većine nisu činili takvi luđaci, činili su ih promišljeni, zli i beskrupulozni pojedinci kojima je masa uvijek klicala. Nisu smrdljivim kantama vitlali slučajni prolaznici niti gradski ridikuli nego gospoda s cijelim setom malograđanskih kravata u ormarima. Ali ne bih o njihovim ormarima, i nemetaforički, tamo je previše kostura.
Paco de Lucia, velikan, ali i čovjek koji se znao igrati
U posljednje me vrijeme velike svjetske agencije sve češće iznenađuju, evo kako su prenijeli vijest o smrti velikog gitarista: umro je tijekom igre sa svojom djecom na plaži. Pa dobro, ako već čovjek treba birati smrt, siguran sam da bi se i poneki čitatelj složio sa mnom, bolje od ovog u stvari ne može. Svijet je, ta smrt u igri, ta igra sa smrću, obišla i u cijelom je svijetu zasvirala nevjerojatna, čudesna gitara Paca de Lucie. Jedna od meni dražih knjiga Borisa Marune zove se I poslije nas ostaje ljubav, držim je u rukama dok slušam divlju a preciznu, melankoličnu, strasnu i zaraznu glazbu ovog velikana, čovjeka koji se znao igrati. Flamenko kako ga je svirao Paco de Lucia bio je istovremeno i izvoran i globalan, za njega jednostavno nisu mogle postojati granice. I zato, poslije ove nesretne igre na plaži, ostaje ljubav za glazbu koju je tako uporno i s tolikim veseljem i čistoćom svirao Paco de Lucia. Taj njegov flamenko pripadao je svima, i onoj djeci koju je na meksičkom pijesku napustio, ali i svima onima koji ovo čitaju, koji će sad upaliti računalo i u jedan pretraživač upisati Paco.
Sramotni Zakon o radu, porobljavanje i prevara
Često se, dok gledam strane dokumentarce o propalim državama, pitam kad je i zašto propala Hrvatska. Malo o tome razbijam glavu, ne predugo, stvar je jasna, donosili smo loše zakone, naši su zastupnici u zadnji čas dobivali tisuće stranica teksta koje nisu uspijevali pročitati i onda su glasali onako kako im je u tom času puhnulo. To je vedriji pogled na tu stvar. Onaj turobniji i nažalost istinitiji jest da oni te spise nisu niti čitali niti slovkali. Nakon donošenja tih loših zakona oni su se polovično provodili. U tom polovičnom provođenju izgubljeno je još mnogo toga i na kraju smo četvrt stoljeća proveli u slijeganju ramenima. Sve ovo govorim dok se u Saboru glasa o sramotnom Zakonu o radu, a potiho se već spremaju ograđivanja plaža i uvala, stvarno porobljavanje i prevara. Hrvatska kakvu smo u njezinom elementarnom obliku nestaje, ona se samoukima onog čas kad se ogradi prva plaža na Jadranu ili kad se iz bilo koje uvale protjera pasara s pentom od četiri konja. A to vam je, dragi moji čitatelji, već sutra.
Autor me ovoga te(lete)ksta, nuka parafrazirati Njegoševe stihove "Divno ti li ova sablja piše,/ krasno li nas danas razveseli,/ Amana ti đe nauči tako?". Jer, često u književnim i novinarskim tekstovima ima više g. nego u kanti junaka sa splitskeke Pjace. I otkad to književnici i novinari za svoje pisanje odgovaraju sami sebi? Znači li da oni svoju kiblu mogu nekažnjeno izliti po komu god zažele. Da g. Prtenjača malo onjuši svoj te(lete)kst, osjetio bi da ljude ponižava tvrdnjom da ne razlikuju tekst od teleteksta. A sam Tomić tvrdi da je kibla popraćena riječima da više o kiblaru ne će onako ružno pisati. A svi Hercegovci , Vlaji i katolici su otrpjeli mnoge Tomićeve kible i g.. Uostalom, nije loše naučiti efekt bumeranga.