Naslovnica Kultura Kazalište

Kolika je cijena ljudskog dostojanstva?

Ovo je dokaz da teatru ne trebaju scena i kostimi već hrabrost, pamet i vrhunsko glumačko umijeće
02. veljače 2014. u 21:30 2 komentara 6407 prikaza
Mia Biondić, Iskra Jirsak i Mirela Videk u sceni iz predstave
Foto: arhiva Rugatino

Teatar Rugatino ima sjajnu novu predstavu, onu kojoj se odmah nakon premijere može reći da će se za nju tražiti karta više. “ThisChasting” je autorski projekt redatelja Mirana Kurspahića, priča o povampirenom reality showu koji svoje potencijalne voditeljice gurne preko ruba.

Striptiz i šmrkanje kokaina

Sve tri junakinje su nezaposlene glumice kojima je ovo zadnje šansa. Jedna je jednostavno loša i netalentirana, ali uporna u težlji da postane glumica, druga je “princeza” kćer političara čije je mjesto boravka Remetinac, treća u emocionalnom šoku nakon samoubojstva oca i do grla u dugovima koje je on ostavio. U maniri istinskog TV showa, gdje je kazališna publika ona publika koja odlučuje o tome tko će ispastiiz showa a tko pobijediti Kurspahić priču razvija postepeno, s ubojitim humorom koji kako priča teče prerasta u istinske udarce u pleksus.

Glavno je pitanje: kako nisko su djevojke spremne ići za posao iz svojih snova, i slavu koja s njim dolazi u paketu. Tako će potencijalne voditeljice šmrkati kokain, izvesti striptiz, potuči se... ali ipak osnovno poniženje u dno - i slom - dotiču kada svemoćni glas iz režije krene kopati po najintimnijim dijelovima njihovog privatnog života.

Naravno, pitanje o granicama poniženja i cijeni ljudskog dostojanstva je postavljeno i svima u publici, a redatelj promatračima posvećuje i sam kraj predstave, kada glumice sa scene plješću i skandiraju sve dok publika ne izađe iz Male dvorane Lisinski gdje smo, u subotu navečer, premijerno vidjeli “ThisChasting”.

Oktrutnost ili voajerizam

Kurspahić je ovdje “Veliki brat”, onaj najokturnije vrste, koji propituje i ljudsku potrebu da bude okrutan prema nemoćnima, ili podjednako grozan voajerizam koji nas tjera da gledamo takvu okrutnost i vjerujemo da smo sami na sigurnom. Njegove ideje na sceni su sjajno prevele u život tri glumice: Mirela Videk, kao sjajna praznoglava i stoga opasna natjecateljica, Iskra Jirsak kao neobično distancirana kćer političara čiji je raspad to veći kada padne sa zamišljenih visina, te Mia Biondić koja je u svojoj ulozi uspjela iskomentirati sve New Age budalaštine, ali i stvoriti lik djevojke koja puca pod emocionalnim pritiskom od tragedija u privatnom životu.

Ukratko: pogledajte dokaz da teatru ne trebaju scena i kostimi već hrabrost, pamet i vrhunsko umijeće.

Elipso

  • sandrasi1:

    Ovo je sramota.Ovo je prdstava Mirjane Bobic Mojsilovic "Poslednja sansa",koju sam gledala u Beogradu.Promenjen je naslov i dodata su dva lika ali je prica ista...Zar plagijati i u umetnosti?Ne mogu da verujem da ljudi vise ne mogu ni da napisu ... prikaži još! nista originalno i da se pohvale svojim radom ... http://www.mirjanabm.com/pozoriste.html

  • picklednun:

    shameful ! original by Mirjana Bobic Mijsilovic . Belgrade .. is there so little creativity that you have to theave from someone else?