Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

Kod nas umjetnike hrane mame

Prva izložba slikara Grgura Akrapa u MSU rezultat je nagrade na 51. zagrebačkom Salonu.
15. svibnja 2019. u 13:29 0 komentara 404 prikaza
Foto: Borna Filic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/9

“Noćna lovišta”, “Proročki snovi”... nastalo je više ciklusa u stvaralaštvu Grgura Akrapa od njegove nagrade MSU za rad “Promatračnica” prije dvije godine na 51. zagrebačkom Salonu, pa do danas kada kao posljedicu tog priznanja otvara prvu samostalnu izložbu u MSU. U tom periodu naslikao je 96 djela od kojih ćemo na izložbi vidjeti njih 16, i to uglavnom najnovijeg datuma jer najbolje opisuju stanje duha u kojem se umjetnik trenutačno nalazi. Povodom današnjeg otvorenja izložbe “Dvije sobe” razgovaramo sa slikarom kojem je pratiti trend u slikarstvu jednak formiranju modnog ukusa prema lutkama u izlozima zbog čega, i kada nije lako živjeti od umjetnosti, po starom profesorskom naputku s Akademije, ostaje svoj. 

Po kojem ste ključu izabrali 16 djela koja izlažete?

Sva djela s izložbe veže životni period u kojem su nastala i na koji se referiraju. Sadržajno su prilično različita, no povezuje ih atmosfera, izmjena dana i noći, svjetla i tame. Polazišna točka za ovaj ciklus slika nazvan “Čekanje proljeća” bio je san, a snovi su opet neka vrsta reakcije na stvarnost tako da je prikaz snova na slici samo jedna verzija te stvarnosti. Jezik slike nešto je potpuno drugo od jezika kojim se služimo da bismo tu istu sliku opisali. Moje bi slike bilo poželjno promatrati kao pejzaž, neopterećeni mišlju i željom da protumačite značenje, više koncentrirano na likovni doživljaj onoga što gledate.

1 / 7

Izložba je naslovljena “Dvije sobe”. Jedna soba sastoji se od objekta nalik kavezu ili prostoru u kojem se slike čuvaju nakon izložbe i upozorava na nedostatak tržišta umjetnina, a druga je posveta snovima?

Tako je, prva je soba poput kaveza, u biti to je replika podrumskog prostora koja sugerira gdje će te slike nakon izložbe završiti. Naime, većina slika, barem u mojem slučaju, na kraju završava u podrumu što je već postalo problem jer, što više radim, sve ih više i imam pa već posjedujem tri podrumske prostorije napunjene svojim radovima. Tržište umjetnina kod nas nije razvijeno i ponajviše ovisi o dobroj volji kolekcionara što je i dobro i loše. Loše je jer uglavnom ne možemo živjeti od umjetnosti koju stvaramo, a dobro jer smo zahvaljujući tome oslobođeni od imperativa tržišta na kojem, kako vidimo na primjerima u inozemstvu, slike postaju gotovo isključivo orijentirane na prodaju pri čemu gube auru umjetničkog djela i postaju tek objektima razmjene dobara. Druga pak razina čitanja te replike kaveza na izložbi asocijacija je na svaki moj odlazak u atelje koji je odlazak u svojevrsni stvaralački kavez. U drugom pak djelu izložbe su slike koje nastaju kao plod vremena provedenog unutar tog kaveza u koji svojevoljno ulazim i iz njega izlazim.

Uspijevate li živjeti samo od slikarstva?

Ne. Radim druge poslove poput postava tuđih izložbi, zamjena u školi, držanja priprema za Akademiju... sve su to poslovi unutar struke s različitim ulogama koje donose različita iskustva.

QUEER ZAGREB Festival na kojem se uči čemu služi klitoris

Imate svoju stranicu na Saatchiju iako niste za to da svoju umjetnost reklamirate preko društvenih mreža. No i to lagano mijenjate, prisutni ste na Instagramu?

Da, o tome sam malo promijenio mišljenje jer sam primijetio da izoliranost od svijeta donosi prilične probleme u vidljivosti, a samim time i mogućnosti da vaš rad bude priznat. U vremenu dominacije vizualnog, ne čini mi se jednostavno pronaći način za samopromociju a da to ne sklizne u marketing nalik prodaji robnih marki. U prvom planu važno mi je sudjelovati u kreaciji umjetničkog svijeta, a potom sve ostalo što ide. Težina je, barem u mojem slučaju, što se teško može živjeti od slikarstva, što ono nije samoobnovljivo, već se uvijek moraju nalaziti neki izvori prihoda izvan njega. Ivica Malčić ima sjajan rad nazvan “Dokle će mame hraniti umjetnike?”. I to je doista istina. Bez dugogodišnje podrške roditelja ne bih mogao ništa.

Darko Rundek i Jazz orkestar HRT-a jazz poslastica Darko Rundek i Jazz orkestar HRT-a rasprodali Gorgonu

Po stilu i gustoći slika jednom su vas – konkretno, čini mi se, Igor Zidić – prozvali svojevrsnim potomkom Ivana Lesjaka. Laskaju li vam usporedbe tog tipa?

Usporedbu s Lesjakom, umjetnikom kojeg smatram jednim od najboljih hrvatskih slikara i koji je u svojim radovima ostavio uvjerljiv otisak vremena u kojem je živio, meni je nedvojbeno kompliment. Pogotovo ako dolazi od tako stručne osobe kao što je Igor Zidić.

Tko su vam uzori?

Od starih majstora najbliži mi je Goya. U muzeju Prado imao sam prilike vidjeti i Goyu i Velázqueza kojeg se naziva kraljem svih slikara. I upravo kod Velázqueza osjetio sam izuzetnu hladnoću. Slike su mu poput fotografija. Za razliku od njega, kod Goye sam osjetio kao da je još uvijek tu, kao da je iza zida i vratit će se dovršiti svoju sliku. Boje su svježe i nevjerojatno je koliko je moderan, a ono što prikazuje beskompromisan je prikaz njega, bilo da slika dvorske vladare na konjima ili prizore iz rata. Sve je prožeto njegovim duhom.

Ljubav i otpor Ivane Popović "Ljubav i otpor Ivane Popović" Glas posljednje avangardne umjetnice 20. st. čuje se i danas

Slikare i općenito umjetnike uvijek savjetuju “budite svoji”. Jeste li vi našli to “svoje umjetničko ja”?

To “svoje ja” neprestano se mijenja. Rekao bih da ono neprestano izmiče i mislim da je laž kada neki autori pronađu svoje ja pa ga se drže cijeli život jer sumnjam da jedna osoba može ostati nepromijenjena tako dugi vremenski period. Čak i ako je ta osoba izolirana, ona se ipak mijenja, a s promjenom karaktera mijenja se i čovjekov duh, a samim time i odraz tog duha u kreativnom činu.

Za to što ste postali slikar pomalo su krivi Spider-Man i Leonardo Da Vinci?

Istina, sve je počelo preko stripa. Kao dijete fascinirali su me njihovi coveri u boji, a potom bi me razočarala crno-bijela unutrašnjost. Spider-Man je sve to popravio. Gledao sam i crtiće, ali u stripu su te slike napokon stale i mogao sam ih dulje promatrati. U srednjoj pak školi fascinirao me Da Vinci nakon što sam pročitao njegovu biografiju. Doduše, bila je to romansirana verzija, ali privukli su me njegov život, njegova genijalnost i način na koji su se njegova djela doživljavala i tada i danas.

Ravnateljica MSU, Snježana Pintarić POKRENUT POSTUPAK Arhivu Toše Dapca prijeti iseljenje čeka li MSU isplata milijunske odštete?

Nisu vam strane slike religijskog karaktera. Je li za slikanje religijskih motiva nužno biti vjernik i u kojem momentu slika postaje ili prestaje biti duhovna?

Mislim da je duhovno slikarstvo najizazovnije slikarstvo. Kad slikate religijske motive, vjerujem da je potrebno živjeti vjeru. Ulaziti u takve teme bez vjere ili uživljenosti lažno je i to se na slici odmah vidi. I na ovoj izložbi ima slika duhovnih motiva, ali nastojao sam ih prikriti. U pitanju su prizori ljudske unutarnje borbe koju vežem uz duhovnost i religioznost. Nisam htio ići u doslovne prikaze jer ih nisam osjećao. U ovom ciklusu koristio sam osobnu ikonografiju koja otvara mogućnost višeslojnog tumačenja.

Kako je DHL postao vodeća logistička tvrtka u svijetu i kakvi su im planovi za Hrvatsku
DOSTAVA
Počeli su koristiti robote, umjetnu inteligenciju, tehnologije proširene stvarnosti i samovozeća vozila
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.