Svog su prijatelja iz djetinjstva, mladenačkih i studentskih dana i kolegu liječnika ili samo svog doktora – Veljka Đorđevića došli jučer pozdraviti mnogi poznati i manje poznati Osječani i Osječanke. Dobar dio publike na predstavljanju četvrte Đorđevićeve knjige “Glumac na kauču” u osječkom je Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića možda i znao za neostvareni dječački san ovog poznatog psihijatra.
Kao dječak Veljko Đorđević maštao je da će studirati na Akademiji dramskih umjetnosti. Nije to učinio, ali roman “Glumac na kauču” pokazuje da se od umjetnosti nikada nije ni odmaknuo. Štoviše umjetnost u svi njezinim oblicima i formama dr. Đorđević primjenjuje u svome liječničkom poslu.
Evo, što o sebi, bez kauča, otkriva prof. dr. sc. Veljko Đorđević, specijalist psihijatar, subspecijalist socijalne psihijatrije i psihoterapeut:
“...Čudna misao, fantazija, mašta. Sanjarenje o tome kako sam okružen glumicama i glumcima, njima koji tako lagano uskaču u tuđe živote, u likove iz literature, likove iz bliže i dalje prošlosti, iz raznih stoljeća, ali koji poput figurica iz naše mladosti oživljavaju u trenutku kad progovore, kad se pokrenu, baš poput olovnih vojnika kojima sam se igrao u najranijoj mladosti... Koliko nam je umjetnost važna u životu da bismo se bolje osjetili? Još uvijek ne razumijem zašto smo se kao ljudi udaljili jedni od drugih, što se to dogodilo da se često više ne osjećamo, emocionalno ne dodirujemo ili živimo u kompeticiji od rođenja pa do smrti. Toliko nas je malo i mogli bismo dobro surađivati kako bismo postali bolji ljudi i svu tu raščovječenost, bahatost i primitivnost okrenuli u drugom pravcu, pravcu spoznavanja, osjećanja i civilizacijskoga pomaka naprijed... Kroz kazalište su i mnogi od nas rasli i upoznavali se sa svjetskom baštinom, kulturom i lijepom riječju. Ja sam ipak postao liječnik, psihijatar. No, nikada nisam napustio umjetnike, a i kći mi je glumica. Kazališnu pozornicu zamijenio sam psihijatrijskom ordinacijom u kojoj sam imao i mnoge umjetnike na kauču. Vjerojatno je i to bila inspiracija za pisanje ovoga romana. Sva lica i svi događaji koji se spominju u ovom romanu, izmišljeni su. Bilo kakva podudarnost s nekim od likova ili situacija je slučajna. Knjigu posvećujem svim umjetnicima s kojima sam rastao, uživao, dijelio njihovu sudbinu, radovao se njihovim uspjesima, a koji su i moj život obogatili svojom ljudskošću i kreativnošću.”
Roman “Glumac na kauču” objavljen je u izdanju Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja i dio je projekta “Medicina i umjetnost”.
