Modesty Blaise britanski je strip o istoimenom izmišljenom liku koji su 1963. osmislili pisac Peter O'Donnell i crtač Jim Holdaway. Strip prati Modesty Blaise, iznimnu mladu ženu brojnih talenata i kriminalne prošlosti, te njezina pouzdanog partnera Willieja Garvina.
On nju zove "Princezo" i za njega je ta riječ najpotpuniji izraz njihova odnosa. Ona njega zove "dragi Willie", što bi čitatelje moglo navesti na pogrešan zaključak. Ipak, njih dvoje nisu ljubavnici. Njezina riječ "dragi" ovdje ne znači strast, nego svojevrsnu obiteljsku privrženost – a to je za njih gotovo savršen opis njihova međusobnog odnosa.
Peter O'Donnell osmislio je Modesty i Willieja za novinski strip o profinjenim špijunskim intrigama, namijenjen londonskom dnevniku Evening Standard. Strip prati tajne pustolovine senzualne i iznimno atletski građene Modesty, umirovljene i basnoslovno bogate bivše šefice međunarodne kriminalne mreže. Svoje iznimne sposobnosti za opasne tajne operacije stavila je u službu britanske obavještajne službe, uz vještu pomoć svojega suborca Willieja Garvina.
Netko površan pomislio bi u trenu da je Modesty ženska inačica Flemingova agenta 007 Jamesa Bonda, a glavna draž stripa to što je prekrasna Modesty često naga – poput junakinje drugoga zloglasnog britanskog stripa, Jane. Modesty Blaise daleko je složeniji i zanimljiviji lik nego što je James Bond ikada bio.
Što se tiče prigovora o golotinji, on je prenapuhan. Modesty se katkad, zatekne li se u opasnosti u običnoj odjeći, svuče do grudnjaka i gaćica. No to se ne događa često. Obično svjesno kreće u akciju, u potragu za kakvim podlim zlikovcem na kojega su je upozorili. Za takve pohode odijeva crni kombinezon koji je prekriva od glave do pete.
Kod Modesty Blaise nije privlačna ni golotinja ni zamjena spolnih uloga u odnosu na Bonda. Ono što nas drži opčinjenim jesu domišljatost O'Donnellovih zapleta – njihova inventivnost, obrati i neizvjesnost – inteligencija njegovih priča i postupaka, originalnost karakterizacije te uzvišenost partnerstva Modesty i Willieja: njihove romanse bez romantike.
Na početku serijala Modesty Blaise već neko vrijeme živi povučeno, nakon što je napustila mjesto vođe međunarodne kriminalne organizacije poznate kao Mreža specijalizirane za krađe. Modesty je kao dijete ostala siroče nakon Drugoga svjetskog rata i preživljavala iz dana u dan zahvaljujući neslomljivoj odlučnosti. Odbijala je trgovati porocima ili drogom: prezirala je ljudsko poniženje i one koji su na njemu zarađivali.
Kad je Modesty prvi put ugledala Willieja Garvina, bio je grubijan odrastao na ulici, ogorčen i pun samoprezira. No u njemu nije vidjela samo iznimne tjelesne sposobnosti, nego i snažan um te neku urođenu čvrstinu. Izvukla ga je iz bijednoga razbojničkog života i pružila mu priliku da od sebe nešto napravi. Šest mjeseci poslije pojavio se novi Willie Garvin – čovjek vedra samopouzdanja i britke inteligencije, čije su nekadašnje kriminalne vještine dobile novu snagu zahvaljujući spoznaji da netko, Modesty, vjeruje u njega. Onoga dana kada su se upoznali, dok ga je izvlačila iz zatvora, Willieju se učinila poput princeze; otada je zove Princezo.
Tijekom šest godina zajedničkog rada u Mreži "kovali su planove, borili se, krvarili i njegovali rane jedno drugome". Postali su gotovo dvije polovice iste osobe, toliko usklađeni da je svatko znao što drugi misli i kako će postupiti u svakoj situaciji. Kada su oboje stekli malo bogatstvo, povukli su se iz posla. Modesty je Mrežu podijelila među svojim poručnicima i kupila penthouse u Londonu, a Willie preuzeo starinski pub na obali Temze.
No novi, jednolični život nije ih ispunjavao. Kada je Sir Geraldu Tarrantu iz britanske obavještajne službe zatrebala nekonvencionalna pomoć u pothvatu koji nije mogao provesti zakonitim putem, obratio se Modesty i Willieju. Pomogli su mu, a zadatak im se toliko svidio da su počeli prihvaćati i druge poslove. Upravo ti pothvati čine okosnicu O'Donnellova opusa o Modesty Blaise.
Prije nego što se pojavila Modesty, O'Donnell je uglavnom pisao scenarije za stripove.
U Engleskoj novinski stripovi nastaju za pojedine novine, a ne za distribucijske agencije kao u SAD-u. Londonske novine mogu popularne stripove koje posjeduju ustupati "pokrajinskim novinama", ali to ne čine uvijek. Mnogi stripovi izlaze samo u matičnim novinama u kojima su nastali. Godine 1953. jedan urednik nakladnika Amalgamateda preporučio je O'Donnella kao zamjenskog scenarista novinskog stripa Gartha, znanstvenofantastičnog stripa čija je popularnost opadala. O'Donnell ga je ponovno učinio popularnim, a ubrzo je počeo raditi i na Tugu Transomu, stripu o kapetanu teretnog broda skitnice i njegovoj posadi. A onda je krajem 1956. Daily Mirror ostao bez crtača i scenarista jednoga od svojih najpopularnijih stripova, Romea Browna. O'Donnell je pozvan da piše strip, a Mirror je za crtača angažirao čovjeka kojega će O'Donnell poslije uvijek zvati "velikim Jimom Holdawayem" – umjetnika koji će Modesty Blaise podariti njezin glamurozni izgled.
Romeo Brown bio je smušeni komični detektiv, ali "glavna zamisao stripa bila je da djevojke na što pristojniji način ostanu bez odjeće". O'Donnell je poslije doznao da je Holdaway očajavao kada je shvatio o kakvu je stripu riječ. "Otišao je kući i rekao supruzi: 'Ja to ne mogu – ne znam crtati djevojke.' Godinama je crtao vesterne i mislio da zna crtati samo kauboje i konje!"
Ubrzo se, međutim, pokazalo da Holdaway itekako zna crtati lijepe djevojke – zavodljive, prekrasne djevojke. Toliko dobro da je O'Donnell, kada je osmislio Modesty Blaise kao lijepu i privlačnu junakinju, poželio da je crta upravo Holdaway. Novine su najprije iskušale drugog crtača, Franka Hampsona tvorca Dana Darea, ali je "potpuno promašio" lik. O'Donnell je odmah preporučio Holdawaya i Modesty je smjesta dobila svoj vizualni identitet.
Modesty Blaise počela je izlaziti u londonskom Evening Standardu 13. svibnja 1963., no O'Donnellova se junakinja već mjesecima prije toga skrivala u zakutcima njegove mašte. Kad je zamislio "superženu" poput Modesty, O'Donnell joj je morao osmisliti podrijetlo i životnu priču koji će je učiniti uvjerljivom.
Tada se prisjetio događaja iz vojne službe. Godine 1942. bio je s pokretnim odredom u sjevernoj Perziji i jeo iz vojničke posude pokraj potočića kada se "odjednom pojavila djevojčica. Bila je sama i bosa, u dronjavoj haljini; sve su joj stvari bile zavezane u pokrivač koji je nosila na glavi, a oko vrata joj je visjela uzica s nekim predmetom. Sjela je podalje, s druge strane potoka, i počela grickati nešto što je izvadila iz zavežljaja."
O'Donnell i njegovi suborci ponudili su djevojčici hranu, a ona ju je naposljetku oprezno prihvatila. O'Donnell je vidio da je predmet na uzici oko njezina vrata komad drva s pričvršćenim dugim čavlom – "oružje koje joj je očito bilo potrebno".
O'Donnell je "pretpostavio da je izbjeglica negdje s Balkana i da je već neko vrijeme sama jer je bila posve pribrana i samostalna, ta mala djevojčica". Nakon što je pojela hranu iz posude koju su joj dali, oprala je pribor u potoku, istrljavši ga pijeskom. "Stajala je ondje nekoliko sekundi", nastavio je, "a onda nam se nasmiješila – tim se osmijehom moglo osvijetliti cijelo malo selo. Zatim je nešto rekla i otišla prema jugu, u pustinju, sasvim sama, hodajući poput male princeze. Nikada nisam zaboravio to dijete. A kada mi je zatrebalo podrijetlo za Modesty Blaise, znao sam da je njezina priča upravo priča te djevojčice. "No Modesty je postala iznimno obrazovana i profinjena svjetska žena, pa je O'Donnell taj dio njezina lika razvio tako što je izbjegličku djevojčicu povezao sa starim mađarskim profesorom kojega je štitila, a koji ju je zauzvrat obrazovao.
Nakon njegove smrti Modesty je imala šesnaest ili sedamnaest godina. Čula je za kasino u Tangeru i otišla ondje raditi. Ondje je vjerojatno stekla društvenu uglađenost i mnogo naučila o kriminalnom podzemlju. Kada joj je šef ubijen, preuzela je njegov posao i naposljetku osnovala Mrežu.
"Kad se Modesty potpuno oblikovala", rekao je O'Donnell, "trideset sekundi poslije pojavio se i cijeli Willie Garvin. On je njezin ključni dio."
Još joj je samo trebalo ime. "Ime Modesty Blaise sinulo mi je nakon što sam osmislio lik. Tražio sam zvučno ime, ali ništa mi se nije sviđalo. Jednoga dana pisao sam scenarij za Gartha i pogrešno utipkao prilog 'modestly', pa je na papiru ostalo 'modesty'. Odmah mi je sinulo da bi to bilo savršeno ime za nju. Iz arturovske legende o žrecu Merlinu doznao sam da je Merlinov učitelj bio čarobnjak po imenu Blaise. Ime je bilo jednosložno, pa se ritmički savršeno uklapalo, a imalo je i prizvuk vatre. Tako je nastala Modesty Blaise."
Do 1973. Modesty Blaise izlazila je u 76 novina u 35 zemalja.
O'Donnell i Holdaway sastajali su se jednom tjedno, kada bi crtač donosio tjedni paket tabli u piščev ured u Fleet Streetu. O'Donnell bi ih pregledao, a Holdaway po potrebi unosio "dorade". Zatim bi dovršeni svežanj odnijeli preko puta, u uredništvo Standarda. O'Donnell je smatrao da su sjajno surađivali. "Uživali smo u doprinosu onoga drugoga, uzajamno ga cijenili i radili u potpunom skladu." A onda je 1970., usred njihove osamnaeste zajedničke priče o Modesty, veliki Jim Holdaway iznenada umro od srčanog udara. Imao je samo 43 godine.
Urednici Standarda organizirali su probno crtanje za moguće nasljednike, a zajedno s O'Donnellom naposljetku su se odlučili za Španjolca Enriquea Badia-Romera. Od tada je strip uglavnom nastajao dopisnim putem, pri čemu su O'Donnellovi scenariji najprije prolazili kroz uredništvo Standarda, gdje su se prevodili na španjolski.
Romero je 1978. napustio Modesty kako bi se posvetio vlastitom stripu, Axa. Vratio se u jesen 1986. i nastavio crtati strip sve do kraja njegova izlaženja. Za njegova izbivanja Modesty su nakratko crtali John Burns i zatim Pat Wright, a potom Neville Colvin, koji je od kraja 1980. do Romerova povratka nacrtao ukupno petnaest priča. Colvinov rad bio je bliži Holdawayevu od rada bilo kojega drugog nasljednika.
Na kraju posljednje stripovske pustolovine Modesty izjavljuje da joj je dosta zlikovaca i rada za tajnu službu te da želi učiniti nešto "ludo – tek zabave radi". "Malo ćemo predahnuti, dragi Willie", kaže, "samo ti i ja." On odgovara: "To je najbolje od svega, Princezo." Zatim otplove jahtom. Strip je završio 11. travnja 2001., na O'Donnellov 81. rođendan. Umro je devet godina poslije, u dobi od 90 godina. Posljednjih je godina bolovao od Parkinsonove bolesti.
Modesty Blaise bio je jedan od posljednjih velikih pustolovnih stripova, a vjerojatno i literarno najambiciozniji pustolovni strip svih vremena. Svih 95 priča o Modesty Blaise, zajedno s uvodnim stripom od dvanaest pasica o njezinu izbjegličkom životu, ponovno je objavljeno u različitim izdanjima diljem svijeta.
Modesty i Willie pojavili su se i u trinaest romana te dvjema zbirkama kratkih priča, u kojima su njihovi karakteri razrađeni potpunije nego u stripu. Strip je završio 11. travnja 2001., nakon gotovo 38 godina i 10.183 dnevna nastavka. Strip je ekraniziran 1966., 1982. i 2003. godine.
Otvori KEKS Pay
