Aktualna kulturna tema natječaj je za novog intendanta ili intendanticu HNK Zagreb pa se u svjetlu toga nekako stalno ističu dvije poznate kandidatkinje – aktualna intendantica te kuće Dubravka Vrgoč i posebna savjetnica ministrice kulture i medija Iva Hraste Sočo. No tu je i treći kandidat – akademski slikar Damir Medvešek, u HNK Zagreb zaposlen 35 godina, aktualni v.d. voditelj slikarne i glavni slikar te kazališne kuće pa je red da ga predstavimo.
Zašto ste se prijavili za mjesto intendanta HNK Zagreb?
Odlučio sam se za to nakon 35-godišnjeg iskustva rada pod mnogim upravama i nakon više od 500-tinjak produkcija u kojima sam sudjelovao u toj kući. Mislim da sam za to vrijeme stekao izvrsno iskustvo tehnologije sastavljanja i izrade predstava učeći od umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Stoga, mislim da ne postoji netko pozvaniji od mene da pomogne u sastavljanju predstava i u osmišljavanju programa HNK Zagreb.
Kakva je atmosfera među zaposlenicima u kazalištu, imate li njihovu podršku i koji su gorući problemi HNK Zagreb?
Oduvijek je bilo zadovoljnih i nezadovoljnih ljudi. Bilo je momenata kada sam i ja bio nezadovoljan, no to je sastavni dio posla. Unatrag nešto više od godinu dana HNK Zagreb prolazi teško razdoblje, što zbog COVID-a, ali još više zbog potresa koji je jako oštetio radionice u Božidara Adžije zbog čega se poremetio sustav proizvodnje koja je samo srce kazališta i ljudi rade u teškim uvjetima. I organizacijski smo limitirani te otuda i spomenuto određeno nezadovoljstvo, uz problem plaća koje su za jednu nacionalnu kuću zaista male. Dakle, najveći trenutačni problem je proizvodnja i mora se iznaći hitno rješenje na kojem se, koliko znam, i radi. A imam li podršku zaposlenika? Naravno, većim dijelom jer to su moji radni kolege koji vrlo dobro znaju tko sam i što sam.
Kažete da HNK Zagreb mora biti “moderno kazalište koje izviruje iz tradicije, ali se ne zakapa u prošlost i stremi modernosti”. Kako to planirate provesti?
Svako kazalište ovisi o ljudima koji u njemu rade, za njega žive i stvaraju. Oni su srce i duša teatra i treba im se iskazati poštovanje, razumijevanje i tolerancija. Referirajući se na moje razmišljanje o modernom teatru, preopširno je da o tome ovdje govorim, ali svakako su u njemu zastupljeni komadi koji obuhvaćaju spektar od klasike do modernosti. Pod time mislim na suradnju s prvenstveno domaćim, a svakako i s europskim teatrima. Da bi se sve to moglo realizirati, nužno je tehnički osuvremeniti teatar kao i scensku proizvodnju koja je teško stradala u potresu te tako osigurati izvedbu komada u najkvalitetnijem izdanju. Znajući da su svi naši ansambli, kao i tehnika, u stanju provesti sve najzahtjevnije projekte koji će pred njih biti stavljeni, smatram da je nužno školovanje mladog kadra uz postojeći koji će svoja iskustva i znanje prenijeti na njih da bismo ostali u kontinuitetu vrhunskih izvedbi. Ne zanima me boja kože ni vjersko opredjeljenje kadra, već je svaki čovjek koji je spreman dati srce i dušu za teatar, kao što dajem i sam, dobrodošao raditi u HNK Zagreb kako bi ovaj hram hrvatske kulture i dalje živio u punom sjaju.
Možete li prokomentirati kompetenciju svojih suparnica?
Nisam onaj koji ocjenjuje kompetencije kandidata, prosudbu o tome ostavljam nadležnom Ministarstvu. Protukandidatkinjama želim svu sreću i ne preostaje mi osim reći – neka najbolji pobijedi.
Imate zanimljivu životnu priču.
Da, odrastao sam u domu kao dijete bez roditelja. Moj prvi susret s HNK Zagreb dogodio se u desetoj godini kad smo u organizaciji doma otišli gledati “Labuđe jezero”. Stariji dečki iz doma rekli su mi da ponesem šprihericu i limun, u stilu “idemo gađati orkestar šprihericama i žvakati limun dok trubači sviraju da im krenu curiti sline” (čuli smo da to tako ide). Naravno da sam kao malo dijete te rekvizite ponio sa sobom. No onda se dogodilo čudo. Kad se podigao zastor, ostao sam zapanjen ljepotom onoga što sam na pozornici vidio i kao dječak doživio zapanjujuću čaroliju teatra. U tom momentu zaboravio sam na svoje rekvizite, zaboravio sam disati i potpuno se prepustio emocijama, čistoj ljepoti i magiji. Te večeri shvatio sam da će moj život biti posvećen umjetnosti. Tada je to bio san, a sad je stvarnost koju živim i u kojoj djelujem cijelim bićem i osjećam istu strast, ljubav i želju koju sam osjetio kao mali. Presretan sam što mi je HNK Zagreb bio i majka i otac, tu sam krenuo od nule kao pomoćni radnik na pozornici, tu sam sazrio kao osoba i umjetnik. HNK Zagreb za mene je topla majčina ruka i ohrabrujuća očeva riječ bez kojih ne bih bio to što jesam.
Aktivni ste i kao predavač?
Predavao sam na TTF-u, bio sam predavač i stručni suradnik na ALU u Zagrebu – kolegij scenografija/scensko slikanje, koji predajem i danas, te predavač na Poslovnog m veleučilištu u Zagrebu (School Of Business) na katedri menadžmenta u kulturi. U prošlosti mi nije imao tko pružiti određena znanja i snalazio sam se sam, baš zbog toga moralna mi je obveza i dužnost da sva stečena znanja prenesem na nove naraštaje.
Kakvo je stanje na hrvatskoj likovnoj sceni?
I na likovnoj sceni i u kulturi općenito izuzetno je nepovoljno stanje, premalo se ulaže u kulturu, što je povezano s ekonomskom situacijom i u Hrvatskoj i šire. No umjetnost je preživjela svakojake momente u povijesti, preživjet će i ova vremena. Od umjetnosti se danas jako teško živi, ali napominjem – za nju se živi i umire.
Bilo je prilika da karijeru nastavite razvijati u inozemstvu, zašto ipak nikada niste otišli?
Moj umjetnički rad prepoznat je u svijetu što dokazuju brojne izložbe i svjetske nagrade, a mnogi moji radovi nalaze se u svjetskim kolekcijama. Što se pak tiče posla vezanog uz teatar, radeći na stranim i domaćim produkcijama, stekao sam ugled jednog od najboljih kazališnih slikara u Europi (700 premijernih naslova). Imao sam brojne pozive iz inozemstva – Graz, Berlin, Hollywood... No dogodio se Domovinski rat i bez razmišljanja sam se uključio želeći braniti svoju domovinu. Stekao sam status HRVI, no nisam otišao u braniteljsku mirovinu, već sam se vratio na svoj posao jer prevladala je ljubav prema teatru. Tu je rođeno i moje dvoje djece i odlučio sam ostati dok ne stasaju, a nakon toga planirao odlazak u inozemstvo. Igrom slučaja, i mojom odlukom, bez obzira na ponude i novac, odlučio sam profesionalnu karijeru, što se tiče teatra i filmskih umjetnosti, završiti u kući u kojoj sam i stasao – u HNK Zagreb. Moja pak privatna karijera umjetnika i na domaćoj i na svjetskoj sceni nastavlja se u smjeru da promoviram hrvatsku umjetnost i kod nas i u inozemstvu.
